Dva Hrvata, dva zapovjednika u Vukovaru, dva junaka… jedan rođen na kršu našeg juga Hrvatske Domovine, a drugi rođen u ravnicama na blagim obalama Dunava koji oplakuje Vukovar. Dva junaka, sa juga i sjevera Lijepe naše, slika su jedne hrvatske duše, jedne borbe za svoj narod, jedne hrabrosti, jedne ljubavi i dvije smrti koje su postale znak – jedne i velike slobode!…

Dana 16. listopada 1991. bio je koban za dva hrvatska junaka: Blagu Zadru i Alfreda Hilla. Svega dan nakon što je Vukovar pao u potpuno okruženje razularenog srpskog agresora potpomognutog jugofašističkom jna i domaćim četnicima i nakon što više nisu postojali ni kukuruzni putovi poginula su dvojica omiljenih zapovjednika i junaka obrane grada kojeg su srbi u svojim neljudskim naletima sravnili sa zemljim, tako da mu ni Hirošima nije bila ravna.

Nema onog tko u Vukovaru tih dana nije zaplakao nad smrću ove dvojice zapovjednika, čije je ime znalo svako dijete u Vukovaru.

O Blagi Zadri se gotovo sve zna i teško je napisati riječ koja bi opisala hrabrost i nesebičnost vukovarskog junaka. Alfred Hill poginuo je u 35 godini života u rodnom gradu, a od prvog dana zajedno je sa Zadrom bio u organiziranju obrane grada i spriječio da grad bez borbe padne u ruke Srba. “Zadro i Hill, zajedno su sa skupinom domoljuba i branitelja, koji su došli iz raznih krajeva Hrvatske braniti Vukovar, organizirali obranu grada koji je silom prilika postao nesalomljivi zid za srbe preko Dunava i četnike koji su nadirali iz okolnih srpskih sela…

-(VIDEO) IVICA ARBANAS:Nisam kao zapovjednik obrane Vukovara imao vremena čekati telefonski odgovor iz Zagreba! Zapovjedio sam Luki da ruši agresorske JNA avione!Luka je opalio i jedan je odmah pao…

Obrana Vukovara organizirana je već prije samog početka borbi i rata 10. svibnja 1991. Krajem rujna zapovjednik obrane grada Mile Dedaković imenovao je Hilla zapovjednikom Vojne policije koja je bila jedna od najvažnijih postrojbi u obrani grada, te je sudjelovala u svim bitkama za grad.

Hill je poginuo braneći Sajmište, a njegov suborac Josip Belobrajdić Brzi svjedoči: „Zajedno smo proveli sedam dana na položaju kod srpskog groblja na Sajmištu, doslovno smo ležali u grobovima i znali se zezati kako svatko, kad krene napad, liježe u svoju grobnicu. Tog 16. listopada krenuo je sveopći, siloviti napad na grad. Neprijatelj je probio Ulicu Josipa Kraša, motorole su ostale prazne, netko je javio da je Hill ranjen, a ja sam rekao: Ako treba, rušit ćemo kuću po kuću, ali ćemo ga naći. Njega ne ostavljamo!”

I pronašli su ga, kako leži smrskan od minobacačke granate:

„Jednostavno je iskrvario, našli smo ga kako leži smrskanih potkoljenica. Motorola je bila metar od njega i vjerojatno nije mogao do nje. Odmah sam znao da smo izgubili velikog čovjeka“.

Grobovi hrvatskih junaka Blage Zadre i Alfreda Hilla u Vukovaru:

*Alfred Hill-Atila (borbeni nadimak): sa najbližim suradnicima, iskusnim bojovnicima, formira satniju VP, preuzima sve zadaće iz djelokruga Vojne policije uz aktivno i neprekidno sudjelovanje u obrani opkoljenog Vukovara. Dana 16. listopada 1991. godine poginuo je braneći položaje na Sajmištu.

Posthumno mu je, 29. travnja 1993. godine, dodijeljen čin bojnika OS RH, odlikovan je Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Redom hrvatskog trolista 30. ožujka 1999. godine. Odlukom ministra obrane Republike Hrvatske 30. rujna 1998., a na prijedlog načelnika Uprave vojne policije, Nastavno središte za obuku Vojne policije Oružanih snaga Republike Hrvatske dobilo je ime bojnika Alfreda Hilla.

Ulica na Sajmištu u Vukovaru je nazvana prema Alfredu Hillu.

*Blago Zadro: ime Blage Zadre nosi Zapovjedno stožerna škola Ministarstva obrane RH, osnovna škola u Borovu Naselju, te ulice u Grudama, Splitu i Zagrebu. Replika njegovoga poprsja nalazi se u Vukovaru, a izvornik se nalazi u njegovom rodnom Ledincu.

Zbog svoje uloge u Domovinskom ratu, junačke pogibije i velike karizme koju je stekao još za vrijeme bitke za Vukovar, po završetku Domovinskog rata postao je jedna od najvećih i najpoštovanijih legendi hrvatskog rata za neovisnost Hrvatske države, o čemu se nažalost jako malo danas uči u školskim knjigama iz povijesti.

Godine 2011. godine posmrtno je nagrađen nagradom za životno djelo za iznimnu hrabrost i život položen u obrani Vukovara 1991. godine.

Pravo je čudo da Vukovar nema još nekoliko generala koji su bili najistaknutiji zapovjednici najteže bojišnice u napadnutoj Hrvatskoj a koji su odoljevali velikosrpskoj agresiji na načine kako to mogu samo hrabri, pametni i veliki ratnici bez neke vojne izobrazbe. Naime, postojali su ljudi koji su vrhunski zapovijedali Vukovarskom bojišnicom a da nisu bili nikakvi prebjezi iz jugofašističke jna, već su se stavili na raspolaganje u obrani Vukovara i Hrvatske i tu se pokazali, ne samo iznimno hrabri, već i vojnički mudri i zreli za najveće vojne podvige.

T.H.

Vezane vijesti;

-(FOTO-VIDEO) VUKOVAR-ZAPOVJEDNIK IVICA ARBANAS -LIPI JE VIKNUO-“LUKA OPALI” OPALIO JE I OBA SU PALA Luka Andrijanić , srušio je prve zrakoplove JNA u Domovinskom ratu…

The post (FOTO-VIDEO)Tužnog 16. listopada 1991. poginuli su Blago Zadro i Alfred Hill – dvije smrti dvojice junaka za slobodu Hrvatske! first appeared on Braniteljski portal.

Obranu Sajmišta u listopadu i studenome 1991. iznijeli su ponajviše HOS-ovci, ali i rijetki koji su imali hrabrosti sudjelovati i ginuti u toj ratnoj ludnici. Priča o Vukovaru, priča o Sajmištu jedinstvena je i neusporediva sa svim drugim pričama.

Opisati bitku za Sajmište nije nimalo jednostavno. Kronološki ju je nemoguće vjerno predočiti, jer i za same branitelje kronološka rekonstrukcija mjerljiva je samo po sjećanjima na dane kada bi netko od njihovih suboraca poginuo ili bio ranjen ili iznova ranjen, piše vecernji.hr

Nemoguće je prezentirati ovu priču u nekom logičnom kontekstu, nemoguće već samim time što su uvjeti bili nemogući. Uistinu, na Sajmištu je vladala ratna ludnica koja je sudeći po svemu slična, umnogome i neizmjerno brutalnija ratna priča od prikazanih u najcrnjim ratnim filmovima, poput Coppoline „Apokalipse“. Obranu Sajmišta u listopadu i studenome 1991. iznijeli su ponajviše HOS-ovci, ali i rijetki koji su imali hrabrosti sudjelovati i ginuti u toj ratnoj ludnici.

Priča o Vukovaru, priča o Sajmištu jedinstvena je i neusporediva sa svim drugim pričama o kojima sam pisao. Ona ni za same HOSovce nema pravocrtnu liniju. Neki od njih psihološki su padali, neki su se uspjeli dizati, neki su u nevjerojatnim okolnostima branili Sajmište do samoga kraja, a mnogi su platili životom svoju hrabrost. Nažalost, kalvarija HOS-ovaca sa Sajmišta nije završila porazom. Dio HOS-ovaca smaknut je na Ovčari, neki su završili u logoru, a dvojica su čistim čudom izbjegla smrt na Ovčari.

Sam proboj onih koji su se izvukli iz Vukovara bila je čista lutrija koja se na kraju uz mnogo pucnjave i neizvjesnosti ipak sretno završila. Noćni dolazak u Vukovar svi HOSovci pamte po jednome: u zraku se osjećao neopisivo snažan miris baruta, iako su toga dana borbe bile manjeg intenziteta. Zapamtili su i upečatljivo jutarnje postrojavanje pred zapovjednikom Vukovara Milom Dedakovićem, koji je na vrlo kratak i jasan način prezentirao kuda ih šalje: „Dečki, vi idete na najgori dio bojišnice, a ja vam imam samo jednu stvar za reći. Bolje će biti sigurno, jer tamo gdje idete, gore od ovoga kako je sad ne može biti!“.

HOS je službeno preuzeo jedan dio Sajmišta, točnije punkt na raskrižju ulica Preradovićeve i Otokara Keršovanija gdje je bio smješten veći dio grupe. Drugi punkt bilo je raskrižje ulica Pionirske i Otokara Keršovanija.

Njihovo se područje djelovanja itekako proširilo tijekom listopada i studenoga, kada linije obrane susjednih punktova počinju pucati, a dio HOS-ovaca interventno uskače na kritične točke, što dakle govori da su ratovali na prostoru od gotovo dva kilometra. Vatreno krštenje uslijedilo je vrlo brzo po dolasku. Neprijatelj ih je zasuo granatama, uništio gotovo sva vozila, iako je to još uvijek bilo nedovoljno da ispravno pojme gdje su zapravo stigli.

Najmlađi HOS-ovci, 18-godišnji „klinci“, Igor Široki i Davor Purulić prisjećaju se kako su naivno percipirali situaciju: „Prvo kad smo stigli, pitali smo gdje je najbliži kafić, a onda sjeli na ulici na neku klupu. Ubrzo nam je prišao neki stari deda i rekao da nismo normalni, jer će nas sasjeći granatama“. No ni stariji suborci nisu jasno poimali prostor i neprijatelja, jer su se već drugi dan odlučili za napadačku akciju koja u najmanju ruku nije bila zamišljena zdravom vojničkom logikom. Naime, jedan se domaći civil žalio kako su mu roditelji zatočeni u Vuteksu i dio postrojbe krenuo je u osvajanje tvornice. Osvojili su nekih 150 metara prostora i uspjeli šokirati i protivnika i sebe, napokon shvativši što je gradska borba, odnosno što znači boriti se za svaku kuću, protiv neprijatelja u suprotnoj kući ili čak u istom dvorištu. Nekoliko ranjavanja, ali i upozorenje protivničkoj strani da je na Sajmište stigla nova ekipa ratnika koja ne uzmiče, bila je uvertira u 50 narednih dana njihove vukovarske priče.

Borbe na Sajmištu bile su svakodnevne i sve teže, no puni je intenzitet uslijedio općim napadom pokrenutim na Bogdanovce i Vukovar 2. listopada. Dotada su HOS-ovci učili na vlastitim pogreškama, učili su ratovati. Kako najmlađi Igor Široki koji je na transporter bacio kumulativnu minu, ne znajući da se nakon bacanja na mini otvara padobran, tako i „iskusniji“ Željko Špiljar koji je navodio Roberta Šilića da minobacačkom vatrom zasipa njega samoga.

Također, svakodnevnica su bile i bizarne inovacije ratovanja: „Ivan Anđelić – Doktor, kako smo ga svi zvali, nije bio liječnik, već mislim neki farmaceut. Kad sam ga prvi puta vidio, nisam vjerovao da je to što gledam moguće. Tijekom bitke trčao je Sajmištem s minobacačem zamotanim u novinu Večernjeg lista, pa bi zastao da iz ruku ispali minu na njihovu stranu“, opisuje Damir Markuš jednu od inovativnih metoda. Naravno, prioritet je bio da se što prije postavi organizirana obrana, ali se ispostavilo da su upravo inovacije i gerilsko ratovanje ono što zaustavlja vojničku doktrinu, a ne poštovanje šturih pravila. U počecima su HOS-ovci postavili obrambene punktove koje su držale grupe manje od deset ljudi, naoružane protuoklopnim oružjem i strojnicom. Iako nevjerojatno, nisu svi čak ni imali puške (obećavane su im prije dolaska), ali su već nakon nekoliko dana nadoknadili i taj nedostatak. Neprijatelj je nadirao stalno, uporno i uvijek uz velike gubitke u ljudstvu i tehnici. Upornost u napadanju pospješila je uočavanje osnovnih mana protivnika. Naime, od dolaska na Sajmište pa sve do konačnog poraza, druga je strana koristila uvijek istu taktiku ratovanja. Svi preživjeli sjećaju se jutarnjeg rasporeda: „Ujutro oko osam pale tenkove, pa puste muziku, obavezno ‘Marš na Drinu’, prenosi narod.hr.

Onda malo prijete, pozivaju na predaju i potom slijedi obilata porcija granata.

I tako dan za danom, sat za satom, minutu za minutom…

*U spomen na junake HOS-a čija imena i pamćenje u narodu ne može izbrisati ni sramno micanje ploča s imenina poginulih junaka, onih  koji su se žrtvovali za nas žive, a sve na inzistiranje vlade Andreja Plenkovića*

M.M.

The post HEROJI: 27. listopada 1991. Vukovar – ratna ludnica na Sajmištu i “ludi” HOS-ovci koji ne uzmiču first appeared on Braniteljski portal.