Na današnji dan 1991. bježim iz JNA, iz Beograda gdje sam služio vojni rok. Nisam znao za pokolj u Borovom selu sve dok kasno navečer nisam stigao u Zagreb i čuo vijest na tv.
Kada sam saznao na koji način su ubijeni naši redarstvenici, kada sam shvatio gdje sam bio, tada sam se skamenio od straha pomislivši šta bi bilo sa mnom da su me uhvatili. Skrivao sam se neko vrijeme u vikendici kod prijatelja van Zagreba i nakon toga se pridružio obrani zemlje.
U Zagreb sam stigao toga dana u kasne večernje sate, a već ujutro drugi dan kod majke su stigli kosovci u civilu vjerojatno sa mislima kako će me uhvatiti. Nisam došao kući kada sam pobjegao jer sam znao da če me tražiti. Majka je u biti tek to jutro saznala od kosovaca da sam pobjegao ali nije znala gdje sam. Znao je samo moj prijatelj kod kojega sam se skrivao i moj bratić koji je tada već bio pripadnik Mupa RH.
Moja majka i moji bližnji nisu znali šta je sa mnom i gdje sam više od mjesec dana.
Otprilike početkom 6 mjeseca pridružujem se ZNG u Rakitju i tu počinju bolji dani za mene. Osjećao sam se sigurno i nakon izvjesnog vremena posjećujem majku koja je plakala kada me ugledala na vratima. Sjećam se bio je to dirljiv susret pun emocija. Kod majke sam stigao u pratnji još trojice kolega (Pepi, Fila, Tomica) koji su me čuvali ako ne daj Bože kosovci opet navrate. Sre-om sve je dobro završilo, dobro za mene, još bolje za njih. Majka se smirila saznavši da sam živ, zaželjela mi je sreću rekavši mi da se čuvam i tada sljedi moja aktivnost u obrani zemlje. Ostavljam svoje bližnje, svoj dom i odlazim u rat. Točnije u pakao rata čije strahote mi i danas odzvanjaju u glavi. Bogu hvala što sam danas živ iako narušenog zdravlja. Mnogi nažalost nisu imali tu sreću da prežive, vječna im slava i HVALA IM!
ULOMAK IZ KNJIGE „Tata što je to PTSP!“ čiji sam autor
Dražen Glogović