Boro Primorac će protiv Osijeka nakon punih 27 godina na klupu sjesti kao prvi trener. Takav trenerski put vjerojatno nije zabilježen u svijetu nogometa. Nije se međutim dogodio slučajno, a za mnogo toga kriv je legendarni Arsene Wenger, trener kojem je Primorac više od 25 godine bio desna ruka…
Veliko prijateljstvo Bore Primorca (65) i Arsenea Wengera zbilo se još koncem 1980-ih godina. Primorac je već bio veteran u Cannesu, a Wenger mladi trener Monaca. Povezali su ih zajednički prijatelji, te su se često nalazili, što nije bilo teško, s obzirom na to da su boravili u dva susjedna grada. Naravno da su im nogometni razgovori uvijek bili na prvom mjestu.
Primorac je već ‘90. preuzeo Cannes, iako je imao tek 36 godina. Dvije godine kasnije prihvatio je poziv Valenciennesa, u kojem mu se dogodila velika i iznimno neugodna afera koja mu je promijenila život. Valenciennes je u svibnju 1993. u prvenstvu igrao protiv Marseillea, kojeg je potom čekala finalna utakmica Kupa prvaka i to protiv Milana, na olimpijskom stadion u Münchenu, donosi sportske.
Glavni čovjek Marseillea bio je slavni Bernard Tapie, koji nije želio da mu se igrači puno potroše protiv Valenciennesa pa je odlučio podmititi nekoliko njihovih igrača, kako bi dobio utakmicu. I Marseille je tada pobijedio 1:0. Međutim, jednog je potkupljenog igrača sve to previše morilo pa je treneru Primorcu ispričao istinu. A Primorac je bio velika poštenjačina i obratio se nadređenima u klubu, a onda je netko sve to prenio i tada vrlo moćnom, uglednom i utjecajnom Tapieju. Tapie je Primorcu nudio i velike novce i trenersku poziciju u zamjenu za šutnju, ali Primorac ga je prijavio – policiji. I to nakon što se konzultirao sa svojim prijateljem Arseneom Wengerom.
Na sudu je Primorac dokazao svoje tvrdnje, Tapie je proglašen krivcem, ali zahvaljujući velikoj moći i političkim vezama, Tapie i Marseille su prošli bez ozbiljnijih sankcija, a mediji – koje je Tapie u velikoj mjeri kontrolirao – nisu imali milosti prema hrvatskom treneru, kojeg su neki prikazali kao pravog izdajnika. Primorac je bez otezanja dao ostavku u Valenciennesu, ali bilo je jasno da je njegov trenerski put u Francuskoj za duže vrijeme završen, jer se nitko nije želio zamjerati Tapieju.
Njegov prijatelj Wenger ostao je na klupi Monaca još i sljedeću sezonu, a onda je posao dobio u japanskoj Nagoyi. Wenger je tada napokon dočekao priliku da uz sebe zaposli velikog prijatelja Boru Primorca i od tada pa sve do lipnja prošle godine više se nisu razdvajali. Pune 23 godine bili su nerazdvojni suradnici…
Primorčevi znanci iz Hrvatske tvrdili su da je Boro nakon neugodne epizode u Valenciennesu čvrsto odlučio da više nikada neće biti prvi trener momčadi i da je zbog toga tolike godine ostao uz Wengera, premda je imao raznih ponuda za prvog trenera, i to iz vrlo eminentnih klubova. Međutim, sve je to odbijao, da bi sada prihvatio poziv s Poljuda, ali opet u ulozi nekoga tko medijski ipak neće biti posebno eksponiran.
Wenger Primorca sigurno nije imao uz sebe 23 godine samo zato što su bili veliki prijatelji i što je na neki način bio umiješan u aferu koja je Primorcu promijenila život. Primorac je, kažu oni koji ga poznaju, hodajuća nogometna enciklopedija, te stručnjak koji iznimno pedantno radi svoj posao. Wengeru nije bio samo prvi asistent, nego je bio i njegovo “veliko oko”, čovjek od najvećeg povjerenja. Često je putovao na utakmice te skautirao Arsenalove suparnike, a njegova je riječ često bila odlučujuća i kod dovođenja pojačanja. Na većini tih utakmica Primorac bio sjeo na tribinama poput običnog gledatelja, bez ikakve akreditacije i daleko od velebnih loža. U njima se Primorac nije najbolje osjećao, samozatajnost i tišina obilježavali su njegov način rada.
Sa 64 godine i 23 godine neprekidnog rada u Arsenalu uz jednog od najcjenjenijih trenerskih stručnjaka u povijesti nogometa Primorac se neupitno naoružao iskustvom o kakvom mnogi treneri mogu samo sanjati. Njegov povratak na Poljud – koji se zbio u kolovozu 2019. – nije se dogodio ni slučajno, ni preko noći. Još 2015. Primorac je bio na večeri s Marinom Brbićem i Goranom Vučevićem, koji je tada bio sportski direktor Hajduka. Tada je dobio prvu ponudu da se vrati u klub u kojem se kao igrač proslavio. Četiri godine kasnije prihvatio je Brbićev poziv i London zamijenio Splitom.
