Nakon Galeba, još se jedan Titov “spomenik kulture” obnavlja – državnim novcem, iako je i prije bilo pokušaja da ga se komercijalizira, no zbog ekstremno visokih troškova održavanja i malih smještajnih kapaciteta to se uvijek smatralo izrazito neisplativim.
Javna ustanova Nacionalni park Plitvička jezera ima namjeru rekonstruirati kompleks Vile Izvor i staviti ga u funkciju znanstveno-istraživačkog centra. Kako je riječ o iznimno složenom projektu koji zahtijeva temeljitu pripremu, Ustanova je poduzela korake prema njegovu ostvarenju slijedom čega je izrađen konzervatorski elaborat i projektni zadatak. Također, bespovratnim sredstvima ostvarenima kroz Poziv za predlaganje programa javnih potreba u kulturi RH sufinancirana je izrada arhitektonskog snimka postojećeg stanja i provedbe analize postojeće nosive konstrukcije u pogledu mehaničke otpornosti i stabilnosti kompleksa Vile Izvor. Trenutačno je u tijeku izrada studije predizvodljivosti koja bi trebala definirati opcije realizacije projekta rekonstrukcije, predložiti mogućnosti realizacije projekta sukladno međunarodnoj dobroj praksi, potrebama i potencijalima NP-a Plitvička jezera, izvršiti analizu i vrednovanje alternativnih rješenja te definirati osnovne provedbene elemente, a sve u cilju učinkovite realizacije projekta, kažu iz JUNP-a Plitvička jezera.
Novinar Večernjeg lista Zoran Vitas posjetio je dvorac i impresioniran je njime.
“Nakon nekih 20-ak minuta vožnje zavojitom cestom ispred vas će se naći nevjerojatna građevina. Vjerujte nam na riječ, kada stanete ispred Vile Izvor isto je kao da ste stali pred nekim od dvoraca iz “Igre prijestolja”. Štoviše, vjerujemo kako bi, da je produkcija te gledane serije znala za ovo mjesto, ‘ispalila’ puste milijune eura samo da ondje snimi i najvažnije scene. Bez imalo pretjerivanja. A moglo se to i dogoditi, jer Vila Izvor, odnosno Objekt 99, kako se još građevina naziva, jedno je od onih mjesta koje pohode različiti hobistički dokumentaristi, često se nađe na ovim ili onim portalima, a opet se o građevini zna relativno malo. Odnosno, oko nje se u 75 godina otkako je počela njezina gradnja isplelo mnogo mitova i legendi”, piše Vitas.
“Prostor je omeđen kamenom ogradom preko koje priroda očito ne može, a u dvorištu trodijelne zgrade nalazi se bukva takvih dimenzija da se teško možemo sjetiti da smo vidjeli nešto slično. U jednom kraku su dva apartmana, na prvom katu bio je onaj koji bi koristila Jovanka, a iznad njega onaj u kojem je boravio Josip Broz. Tito je objekt posjetio najmanje tri puta. Vezano za te posjete postoji i legenda kako je ondje ugostio i samu – Marylin Monroe! No za to nema baš nikakvih dokaza. Kao što je danas teško pronaći živog svjedoka koji bi iz prve ruke možda ispričao nešto o najluksuznijem objektu građenom u Hrvatskoj do ere turizma.
Nešto malo živih riječi o Vili Izvor može se pronaći po arhivima vijesti jer pregledom arhivskim dokumenata vidi se da su u doba propasti države zaposleni u vili imali i 40 godina radnog staža. Prema jednom takvom svjedočenju anonimnog sugovornika u Novom listu kazuje se da se osoblje dovozilo noću autobusima sa zamračenim staklima kako ne bi znali kamo ih dovoze.
– Znali smo kada Tito nije tamo jer su onda ugledni drugovi znali naokolo šetati s prostitutkama. Tito to nije dopuštao i sve što se događalo bilo je u vili, govori se. A djed Mile primjerice kaže kako takvog uživanja i pijanki ‘valjda niđe nije bilo’.
U priči koju je objavila lokalna TV Loki pojavljuje se određeni gospodin Dušan koji je nekada i radio u Vili Izvor od 1974. pa do rata. On kaže kako su objekt sagradili kažnjenici, i to isključivo ručnim radom. A u vili postoji i tunel. Dug je nekih 80 metara te vodi na dio ceste koja vodi do objekta, mjesto ispod vile. Jer, prema originalnoj namjeni objekta koji je dalo izgraditi predsjedništvo vlade Narodne republike Hrvatske to je trebalo biti sjedište Vrhovnog štaba Jugoslavenske armije. Vidi se to iz dokumenata arhive Sabora koji se danas nalaze u Hrvatskom državnom arhivu.
Glavni izvođač bila je Tehnika iz Zagreba uz suradnju tadašnjih lokalnih građevinskih tvrtki iz Gospića i s Plitvica. U toj dokumentaciji stoji kako se park i dvorište prostiru na površini 15.000 kvadrata, prizemlje i prvi kat imaju površinu od 5487 kvadrata, a tu su i gospodarska zgrada s garažom površine 154,3 kvadrata, strojarnicom i stanovima ukupne površine 210,5 kvadrata. U zgradi su četiri veća apartmana s kabinet-sobom, devet apartmana, šest soba i stan domara, društvene prostorije, blagovaonica, središnja kuhinja s nusprostorijama, podrumske prostorije, kinodvorana. Kako stoji u dokumentu Republičkog protokola SR Hrvatske, gradnja koja se odvijala između 1948. i 1952. godine stajala je 3,546.228 ondašnjih dinara uz napomenu kako bi da se gradila tada, 1970., stajala između 30 i 35 milijuna novih dinara. Tada je to bio reprezentativni objekt, ali iza njega je klasična priča bivše države.
Za prilaz objektu bila je sagrađena opisana, danas povremeno i opasna cesta širine 3 metra, a duga nešto više od 4,6 km. Ona je međutim sagrađena na privatnom zemljištu, česticama nekog Rodića. I taj se u nekoliko navrata žali kako zemljište koje je dobrim dijelom razrovano ne može koristiti, a nikakvu kompenzaciju nije dobio. Slučaj je riješen postupkom uobičajenim za to vrijeme, eksproprijacijom. Dokument o tome potpisuje sam Vladimir Bakarić, predsjednik vlade NR Hrvatske. Nema dokumenta koji bi pokazivao koliko je Rodić naknade dobio za svoju zemlju. Samo niz dokumenata koji pokazuju kako se slučaj rješavao nekoliko godina.
Od 1952. do 1966. godine ona je korištena redovito, o čemu svjedoči i fotodokumentacija. No tada počinje priča karakteristična za toliko objekata i postrojenja nekadašnje države. Tako veliki i ambiciozno izgrađen objekt bilo je potrebno i održavati, kao što su postojali i fiksni troškovi njegova funkcioniranja. Prihoda je bilo malo ili nimalo, jer tadašnje je vodstvo imalo pravo dolaziti u objekt s obiteljima plaćajući simbolične cijene, 15 novih dinara za noćenje, vozači 5 dinara, a u dokumentima je i opaska kako se prije plaćalo još i manje. Centralno grijanje na mazut radilo je 9-10 mjeseci u godini zbog oštre klime, odnosno vrlo jakih zima. Također, vlada NR Hrvatske donijela je i odluku da se broj reprezentativnih objekata smanji prodajom ili iznajmljivanjem, tako i Objekt 99-11. Zbog svega Vilu Izvor se nastoji prodati no bezuspješno. Potom je Vila Izvor bila iznajmljena tadašnjem poduzeću Plitvice na 10 godina. No i oni ga nakon tri godine pokušavaju vratiti uvidjevši kako je na objektu relativno malih smještajnih kapaciteta, a tada je već zahtijevao adaptaciju uz ionako skupo održavanje pa je bilo jako teško nešto i zaraditi. Također, nisu objekt dobili u cijelosti, već su neke prostorije ostale rezervirane za službene potrebe. Samo za adaptaciju glavnih apartmana I i II, odnosno Titovog i Jovankinog apartmana trebalo je ondašnjih 320.000 dinara a za cijeli objekt daleko, daleko više. Objekt je bio ponuđen na preuzimanje i onima zbog kojih je i građen, vojsci, odnosno Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu.
Međutim, oni 1972. godine odgovaraju: Na osnovu uvida stručne radne grupe SSNO, koja je obišla objekt Izvor na Plitvičkim jezerima, dostavlja se sljedeće: JNA nema potrebe, niti financijskih mogućnosti da preuzme pomenuti objekat jer njegovo korišćenje – usled malog kapaciteta i visokih troškova opravka i održavanja – ne bi bilo rentabilno ni kao ugostiteljsko-turistički objekat u mreži vojnih odmarališta. Vojsku više njezino nekadašnje sjedište više nije zanimalo. Zatim je tu izvještaj radne grupe u svrhu podmirenja troškova za adapaciju Vile Izvor iz 1974. Tamo stoji: Nacionalni park Plitvice otkazao je krajem 1971. godine ugovor o zakupu objekta. Na prijedlog Republičkog protokola na sjednici Izvršnog vijeća od 12. 11. 1974. godine zaključeno je da objekt Izvor ostaje i dalje pod upravom Republičkog protokola. U tom dokumentu izneseni su i troškovi za za uređenje i osposobljenje objekta traženi od Sabora – bila je riječ o 4,02 milijuna dinara.
Nitko više nije znao što bi s Vilom Izvor koja je sljedećih 15 godina redovito bila predmet prepiski protokola i drugih republičkih tijela, a s jednom konstantom – uvijek je bio potreban novac. Na kraju, 1990. godine, vila je bila predana NP-u Plitvička jezera. Po dokumentima s te primopredaje vidi se da je u Vili Izvor ostavljeno 1300 komada pokretne imovine, od čega i jedan Mercedes za koji se ne navodi model. Ničega više od toga tamo, naravno, nema. Međutim, isto je tako predano i 29 umjetnina koje su imale i visoke vrijednosti. Tu su djela Antuna Augustinčića, Ivana Meštrovića, Emanuela Vidovića, Krste Hegedušića… Da se to okupi na jednom mjestu, moglo bi se imati jedan ozbiljan nacionalni muzej. Gdje su danas te slike?
U svakom slučaju, imamo još jedan objekt koji će vjerojatno progutati teške milijune eura za obnovu, a onda će nas svake godine njegovo održavanje koštati – još teže milijune. Ali, očito, titonostalgija nema cijenu.