Samo dan uoči isteka tromjesečnog moratorija i proglašenja hrvatske samostalnosti, zločinačka “JNA” koja je sebe nazivala “narodnom” i “jugoslavenskom” raketirala je s dva ratna zrakoplova sjedište hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana u vrijeme kad su se kod njega na radnom sastanku nalazili predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i predsjednik SIV-a Ante Marković.
Šest navođenih raketa zrak-zemlja, tog je 7. listopada iza 15,00 sati pogodilo zagrebački Gornji grad uništivši dio Banskih dvora – uključujući i prostoriju za sastanke koju su dr. Tuđman i gosti napustili koju minutu ranije – i oštetivši još 72 objekta. Jedna je osoba poginula a četiri je ranjeno, dok je prouzročena šteta od preko 25 milijuna kuna.
Nakon punih 26 godina, procesuirano je 6 počinitelja ovog terorističkog akta (za ratni zločin i zločin protiv civilnog stanovništva), ali ni jedan od njih nije bio dostupan hrvatskim vlastima. Kao jedan od glavnih izvršitelja zločina, osumnjičen je hrvatski državljanin podrijetlom iz Požege, bivši pilot “JNA” Davor Lukić.
Davor Lukić, bivši pilot “JNA” (podrijetlom iz Požege) koji se sumnjiči kao jedan od glavnih izvršitelja terorističkog čina raketiranja Banskih dvora
Namjera velikosrpskog agresora bila je očita: obezglaviti Hrvatsku likvidacijom hrvatskog predsjednika i pobiti ključne savezne dužnosnike, nakon čega bi put ka uvođenju izvanrednog stanja u državi bio otvoren.
Dr. Tuđmana, Mesića i Markovića spasila je čista slučajnost, jer su iz prostorije koja je bila metom napada izašli nešto ranije nego je bilo planirano prema protokolu. Srpska je propaganda tvrdila da su „ustaše same postavile eksploziv kako bi za to optužile Srbe“, no, istina je ipak ubrzo izašla na vidjelo.
Na kraju su čak i službeni analitičari “JNA” – poput velikosrpskog vojnog propagandista Miroslava Lazanskog – priznali kako „raketiranje Banskih dvora nije namešteno od strane Hrvatske“ i da je akcija „zamalo uspela“.
Činjenica da su agenti KOS-a imali točne podatke o rasporedu prostorija u Banskim dvorima, vremenu sastanka, protokolu i drugim detaljima vezano za susret trojice političkih dužnosnika, rječito govori s čime se sve Hrvatska morala boriti na putu ka svojoj samostalnosti.
Već sredinom osamdesetih godina u kabinetu tadašnjeg predsjednika CK SKH, Stanka Stojčevića, formiran je tzv. analitički tim (koji je formalno djelovao u okviru „Stručne službe“ ovog političkog tijela). Na čelu tog „analitičkog tima“ bili su Slavko Malobabić (koji je u svojoj političkoj karijeri bio šef kabineta trojici predsjednika CK SKH: Miki Špiljku, Stanku Stojčeviću i Ivici Račanu) i oficir JNA Čedomir Knežević. Bila je to ustvari uspostava paraobavještajnog sustava koji je bio vezan za centralu u Beogradu i izvršavao njezine naloge (u prvo vrijeme prikupljanje i analizu podataka o osobama nesklonim režimu, a kasnije specijalne operacije naoružavanja Srba u Hrvatskoj, stvaranje kriznih žarišta, praćenje „nepodobnih“ pojedinaca i skupina, terorističke akcije s ciljem kompromitiranja nove hrvatske vlasti, vođenje psihološko-propagandnog rata itd.). Jezgro ove “Stručne službe” činili su agenti KOS-a “JNA” od kojih je uoči rata formirana špijunsko-teroristička skupina “Labrador”. Ona je odigrala vrlo važnu ulogu u dostavljanju podataka vezano za napad na Banske dvore (a izvela je i terorističke bombaške napade u Zagrebu – na sjedište Židovske općine u ul. Palmotićevoj i židovsko groblje na Mirogoju – 19. kolovoza 1991.).
Vrlo brojna i aktivna peta kolona koja se sastojala od tisuća komunističkih špijuna, doušnika i terorista (i služila među ostalim i za režiranje tobožnjih „ustaških terorističkih napada“), od početka krize bila je uključena u specijalni rat protiv Hrvatske s ciljem diskreditacije nove vlasti i dokazivanja kako je u pitanju uspostava „fašističke NDH“. Takve propagandne laži ali i konkretne akcije trebale su Hrvatsku kompromitirati u svijetu, nakon čega bi svaka težnja za samostalnošću bila onemogućena i sasječena u korijenu.
Teroristički napad na sjedište hrvatskog predsjednika kao i sve drugo što je agresor na području Republike Hrvatske u ljeto i jesen 1991. godine poduzimao u smislu razaranja gradova i sela te masovnih progona i ubojstava civila, čini potpuno bespredmetnim sve one konstrukcije uz pomoć kojih se kasnije nastojalo „dokazati“ kako je rat u Hrvatskoj plod „dogovora Tuđmana i Miloševića“.
U to da bi netko dogovorio razaranje vlastite zemlje – pa i ubojstvo sebe samoga (!?), nitko razuman ne može povjerovati i takve tvrdnje odraz su patološke mržnje prema Hrvatima i Hrvatskoj.
Zločin razaranja same jezgre Gornjeg grada i podmukli atentat na hrvatskog državnog poglavara, jedinstven je takav slučaj u novijom povijesti Europe, što također dokazuje s kakvim se zlom Hrvatska suočila u vrijeme svoje borbe za slobodu i državnu samostalnost.