Piše: glavni urednik Vlado Kolak
Njegova glazba je puno više od zabave. Ona je oružje identiteta, znak „tko sam ja“ i „na kojoj sam strani“.
Već punih trideset godina neprijatelji Hrvatske vode prljavi rat protiv Marka Perkovića Thompsona. Nisu mu mogli oprostiti što je svojim pjesmama branio i uzdizao hrvatski duh kad je bilo najteže, niti danas mogu podnijeti njegovu nepokolebljivu ljubav prema Domovini. Kroz godine smo svjedočili svakakvim podvalama, lažima i podmetanjima. Ni danas, pred veličanstveni milenijski koncert, ti isti ne miruju.
Dezinformacije i difamacije
Ovih dana u medije je puštena nova laž – Thompsona napušta njegov bend. Još jedna u nizu kukavičkih provokacija, koja je, hvala Bogu, brzo razobličena. Thompsonov tim i njegov glavni menadžer odlučno su odbacili ta nagađanja. Pripreme za koncert idu punom snagom, a istina je upravo suprotna: sastav se dodatno pojačava s novim glazbenicima, pratećim vokalima i stručnim osobljem, kako bi ovo bio događaj za pamćenje.
Thompson trenira i radi kao nikada prije, pripremajući se s istom snagom i strašću kakvu je imao 1991. godine, kada je svojim glasom i pjesmama hrabrio hrvatske branitelje i narod. Taj duh nije nestao – on je danas jači nego ikada!
Neprijatelji mogu sijati laži koliko žele, istinu ne mogu zaustaviti. A istina je da hrvatski narod voli Thompsona, i da će milenijski koncert biti slavlje ponosa, vjere i ljubavi prema Domovini!
Povezivanje s braniteljskim udrugama i Crkvom
Thompson je poznat po tome što u svojim pjesmama veliča ljubav prema Domovini i katoličkoj vjeri. Ljevičar mu zamjeraju što na koncertima bude „previše“ interpretacije patriotizma. Za mnoge ljevičare patriotizam kakav Thompson promovira prelazi granicu. (Jugo)ljevica zagovara kozmopolitske i inkluzivne vrijednosti, pa im Thompsonovo naglašavanje hrvatskog identiteta djeluje agresivno i za njihove uši provokativno.
Osjećaj ponosa i identiteta
Thompson je otvoreno blizak konzervativnim političkim strujama, Katoličkoj crkvi i braniteljskim udrugama. Budući da ljevica često kritizira te institucije za konzervativizam, tradicionalizam ili neprihvaćanje njihovih liberalnih vrijednosti (npr. prava LGBT osoba, sekularnost države), automatski su i prema Thompsonu negativno nastrojeni. Dio negativnog imidža dolazi i kroz medije, posebice kroz one ljevičarski orijentirane, koji Thompsona prikazuju kao simbol „nazadnog“ ili „opasnog“ nacionalizma. Jasno je da ga lijevi mediji, koji su uglavnom u Hrvatskoj, demoniziraju iz ideoloških razloga. Oni ciljano prikazuju Thompsona u lošem svjetlu kako bi diskreditirali cijeli domoljubni pokret u Hrvatskoj. Thompsonova glazba prvenstveno je izraz domoljublja i ponosa zbog borbe u Domovinskom ratu. Mnogo je onih osjećaju da se njihova žrtva u Domovinskom ratu podcjenjuje. Za njih je Thompson slamka spasa i netko tko artikulira njihove osjećaje. Svako pokazivanje ljubavi prema Domovini ljevičarima je nacionalizam. Njegove pjesme odražavaju osobno iskustvo rata, žrtvu i patnju, a ne ideologiju mržnje. Njegove tekstove publika vidi kao način odavanja počasti poginulim braniteljima i simbol borbe za slobodu, kad ona već izostaje od dezertera u vrhu politike.
Za Thompsonove slušatelje glazba ima veliku emocionalnu snagu, okuplja ljude oko zajedničkog osjećaja ponosa i identiteta, pogotovo u vremenima kad osjećaju da su te vrijednosti ugrožene. To je posebno otpočelo 2000. godine, nakon što se na vlast vratila odnarođena komunistička oligarhija koja je počela ubijati svaki ponos u ljudima, posebno se obrušivši na branitelje i Domovinski rat. Razloga za mržnju i prezir prema Thompsonu, ljevičari imaju i previše i nije se nadati da će se smiriti, niti odustati od mogućih provokacija sve do dana održavanja milenijskoga koncerta.
Thompson je simbol šire kulturne borbe u Hrvatskoj, ne samo glazbeni fenomen
Thompson nije samo pjevač, on je postao puno više od toga. On je simbol otpora antinarodnoj tiraniji koja traje u kontinuitetu od 2000. godine i želi zatrti svaki pokušaj osnaživanja nacionalnoga identiteta. On je simbol jedne šire kulturne i političke borbe u Hrvatskoj, i to na nekoliko razina:
- Borba za pravednu interpretaciju prošlosti
Svaku neovisnu Hrvatsku ljevičari i jugonostalgičari žele proglasiti zločinačkom, a posebno onu koja je egzistirala u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Na drugoj strani zločini komunizma se ili prešućuju ili veličaju. Sve to Thompson jako dobro razobličava u svojim pjesmama i kroz pjesmu uči nove naraštaje šta je u stvarnosti bilo. On realno u svojim pjesmama oslikava patnje Hrvata pod Jugoslavijom i komunizmom, što jugonostalgičarima i ljevičarima stvara traume. Kao da Thompson u toj borbi u ime većine želi reći: „I mi imamo pravo na svoj ponos, nećemo se sramiti svoje povijesti.“
- Branitelj tradicionalnih vrijednosti
Thompson je u ratu među prvima stao na čelo otpora protiv mnogo naoružanijeg i spremnijeg neprijatelja. Kako tada, tako i sada, na prvoj crti pjeva o Bogu, obitelji, domovini, vjeri. Thompson tako postaje više od pjevača, on je branitelj „pravih vrijednosti“.
Tzv. hrvatski kulturni establishment (dobro plaćeni novinari, umjetnici, profesori) preziru te vrijednosti i vide veliki problem u tome što ih Thompson propagira. Zbog toga je stavljen na listu nepoželjnih osoba na tzv. hrvatskim medijima, prije svega HRT.
Glazba oružje identiteta
Thompson je postao simbol ne zato što je najvažniji glazbenik ili pjesnik u Hrvatskoj, nego zato što je uspio u glazbu pretočiti i izraziti rane branitelja koji su krvarili za Domovinu, te upozoriti na povijesne nepravde u političkoj borbi koje, na žalost i dalje traju. Pjevajući o prošlosti Thompson i te kako utječe na budućnost naroda, pa glazba postaje puno više od zabave. Postaje oružje identiteta, znak „tko sam ja“ i „na kojoj strani sam“.
Vidimo se uskoro – pod hrvatskim barjakom, zajedno s Thompsonom! Unatoč njima!