“Mrkli mrak. Nema ni mjesečine. Svjetla na našem engleskom džipu s volanom na desnoj strani ugašena su jer smo u suprotnom putujuća meta za neprijateljske granate. Odnekud se nasred ceste stvorila crna krava bijelih očiju, crna kao nesretna crna noć negdje blizu Tomislavgrada. Od udarca je moj prijatelj dr. Tugomir Gverić, sada plastični kirurg u Kliničkoj bolnici Sv. Duh, pustio volan i počelo je beskonačno prevrtanje. Napokon je sve stalo. Bio sam u nekom čudno stanju, potpuno nepokretan u tom trenutku. Čujem da netko grglja. Shvatim da to ipak nisam ja, ali onda osjetim da mi nešto curi po leđima. Benzin! Iz bunila me prenuo Gverićev glas – ‘Vadite Kolaka iz auta! Zapalit će se!’ Konačno ipak izađem i polako shvatim da nisam jako ranjen. Boli me glava, curi mi krv iz ušiju. Ipak, mogu micati rukama, nogama. Ne boli me previše. No, onda vidim da je onaj koji je ‘grgljao’ dr. Gverić. Pukla su mu sva rebra na desnoj strani. Teško diše. Drugi kolega slomio je dva kralješka, a tehničar je bio ranjene glave, u nesvijesti. Srećom, iza nas naišli su HOS-ovci i kolege odvezli svojim autom u ratnu bolnicu – opisuje tešku nesreću koja mu se dogodila na putu do Tomislavgrada u tijeku ratnog vihora doc.dr.sc. Toni Kolak, profesor ratne kirurgije , predstojnik klinike za kirurgiju i pomoćnik ravnatelja za medicinske poslove KB Dubrava.
– U tom trenutku naiđe cestom neka druga ekipa i pitaju me što je bilo. Kažem, udarili kravu i imali nesreću, a oni mrtvi hladni pitaju gdje je krava! Umjesto odgovora ja njih pitam – gdje je Tomislavgrad. Na to jedan od njih zapanjeno konstatira – ovaj je ili lud ili pijan. Pita za Tomislavgrad, a što je s kravom? Vidim, teško to ide i obećam im: odvest ću vas do krave, samo mi recite gdje je Tomislavgrad. Tako smo se nagodili. Odvedem ih do krave, ona teško ranjena u jarku, ali živa, no sve je ipak moralo završiti prijekim sudom za sirotu životinju. Poslije smo saznali da je to bila krava tete našega kolege, dr. Ante Bagarića, psihijatra u Vrapču. Svijet je ipak mali – priča Kolak jednu od stotina svojih ratnih priča i dodaje da dr. Gverić zvan Tužni, njegov najbolji ratni drug, nije dugo izdržao na liječenju pa se vratio na bojišnicu i nastavio tamo gdje je stao prije susreta licem u lice s kravom.
Znanstvena karijera uz vojnu
Kolak je uz znanstvenu karijeru ostvario i vojnu: 1993. je promoviran u čin djelatnog pukovnika HV, odlikovan je za junački čin u ratu odličjem Zrinski, Spomenicom domovinske zahvalnosti, Redom Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinski, medaljama Bljesak, Oluja i Ljeto 95., Zlatnom plaketom UHLDDR, a za humanost u ratu odličjem Silver Plate Međunarodnog crvenog križa u Milanu. Bio je docent na Medicinskom fakultetu Sveučilišta J.J. Strossmayer u Osijeku, a 2008. izabran je u zvanje docenta na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Autor je i velikog broja znanstvenih radova. Bio jedan jedan od organizatora ratnog saniteta, pet godina je bio na bojištima u Hrvatskoj i BiH i premda je 1991. godine već imao troje djece, u civilni život se vratio tek kad je rat završio. Predjednik je udruge Hrvatskih ratnih liječnika, i otac petero djece.
“– Nakon prvih izbora izabran sam na listi HDZ-a za vijećnika u Sesvetama. Imao sam 30 godina, ali i već troje djece kad je počeo rat. Nisam mogao biti indiferentan na zbivanja oko sebe. Povuklo me. Sve je govorilo da će biti rata. Poruke s Gazimestana i iz nekih dijelova Hrvatske pokazivali su da neće biti dobro. Ta naša priprema za mogući rat u početku je bila prilično konspirativna. Nabavljali smo oružje, vježbali gađanje u kamenolomu Planine Gornje blizu Sesveta… Organizirali smo dragovoljački odred… U jednom trenutku Ivo Prodan, čelnik hrvatskog saniteta, odlučio je da se kao specijalizanti moramo pridružiti sanitetskom stožeru. Potom sam postao i član mobilnih kirurških ekipa. Odlazim 1991. na pakračko područje u ratnu bolnicu, organiziranu u domu zdravlja u Garešnici. To je bilo vrlo intenzivno bojište, s puno ranjenih. Živjeli smo u hotelu Garić, radili u bolnici i zbrinjavali ranjenike. One koji su bili za daljnje liječenje slali smo u Zagreb. Otpočetka je u mojoj ekipi bio dr. Gverić i poslije se gotovo nismo odvajali. Cijeli ratni put – kaže Kolak.
Usporedo s pokrivanjem saniteta u Hrvatskoj već u jesen 1991. u Zagrebu se sastaju liječnici porijeklom iz BiH svjesni da je rat u susjednoj državi neizbježan. Polako se organizirao sanitet, a imenovani su i koordinatori za pojedina područja, dr. Anto Matković, dr. Anto Dugonjić dr. Branko Bakula te Toni Kolak.
– Centralna ratna bolnica bit će, odlučili smo, u Grudama jer su blizu hrvatske granice, što znači da je moguća evakuacija teških ranjenika, primjerice, u Split, koji može pružati i svu logistiku. Nedugo potom trebala je hitna akcija i s dvojicom liječnika, dr. Ivanom Bagarićem i dr. Ivanom Šarcem iz Tomislavgrada, dogovoreno je da dođe jedna iskusna kirurška ekipa iz Hrvatske i pomogne kolegama u BiH. Prodan nas nije mogao poslati jer je riječ o drugoj državi, nego nam je rekao: šaljem vas na južno bojište, a vi učinite što morate, ali nemojte kontaktirati s medijima – objašnjava tadašnju situaciju Kolak.
Naglašava da je već 1992. godine iz Zagreba u Tomislavgrad stigla mobilna kirurška ekipa u kojoj su uz njega bili i dr. Tugomir Gverić, dr. Goran Sačer, dr. Jadranko Barešić te medicinski tehničar Šemsudin Jazavac i informatičar Zvonimir Čuvalo.
Krajem 1992. stanje se u BiH pogoršava osobito u Kupresu i u Mostaru, gdje su stigli rezervisti iz Srbije i Crne Gore. Svaki put bio je opasan, a trebalo je ići na teren i dovršiti projekt ratnih bolnica. Pad Kupresa mu je, kaže, bio najteži dan u Domovinskom ratu.
– U jednom trenutku odlučeno je da se formira stanica za prihvat ranjenika u Gornjem Malovanu. Uz mene i dr. Gverića dolazi i dr. Marko Radoš, danas poznati invazivni neurolog na Rebru, i pokušavamo se probiti. No, kako se približavamo Malovanskom sedlu, pucnjava i eksplozije sve su jače. Susrećemo dosta vojske u povlačenju, zaustavlja nas Vukovarac, poznanik, ratnog imena Srna, upozorava nas da su tenkovi na dvjesto metara. Tu je i dr. Vila iz Kupresa, vozi ranjenika, govori da je dalje kaos. Vjerojatno nam je spasio život. Vraćamo se i u Šujici s dr. Ilijom Pašalićem, u kući svjetski poznatog hrvača Mile Zrne, stavljamo u funkciju unaprijed pripremljenu prihvatnu stanicu za ranjenike. Dolaze nam u ispomoć sestre i bolničarke.
-Cijeli dan i noć dovoze ranjenike, zbrinjavamo ih i šaljemo u Tomislavgrad. Sniježi, temperatura pada, jako je hladno. Jedanaestog travnja nastavljeno je granatiranje. Razmišljamo o evakuaciji, Gverić ne dopušta. Računamo, tenkovima treba do raskrižja prema Livnu 15 minuta, čekat ćemo dok dođu tamo. Imamo dvije Zolje i RPG. Pokušavamo ih zaustaviti s ono malo vojnika, obrane gotovo da nema, ostaje Vojna policija i minobacači Ive Šimunovića iz I. jajačke bojne Tomislavgrad. Govore da mi je izviđač negdje gore. Slijedi minobacačka vatra, tenkovi bježe. Nakon četiri sata dolaze neki momci iz Frankopana, vodi ih Zulu, pitaju za tenkove, Šujica je spašena – opisuje tadašnju situaciju na bojištu BiH dr. Kolak.
Ni izlazak iz Mostara u jednom trenutku nije bio jednostavan.
– Čekali smo da padne noć s kacigama na glavama i pancirkama. U gradu su odjekivale eksplozije, rafali. Cijela se zgrada tresla. U jednom trenutku letim zrakom i padam. Kažem Gveriću – dobro je, živi smo, a njega ni tada nije napuštao humor i samo mi kaže: ako se ne makneš s mene, ja ću biti mrtav – opisuje Kolak jedan od brojnih ratnih događaja u kojima je svima glava bila u torbi.
U organizaciji Udruge hrvatskih ratnih liječnika u Tomislavgradu je prošle godine obilježena 30. obljetnicu osnivanja Glavnog sanitetskog stožera (GSS) Hrvatske zajednice Herceg Bosne.
“Funkcionirali smo kao doktori u situaciji kad je došlo do rata u Uskopaljskoj dolini i u istim smo bolnicama liječili ranjenike i jedne i druge strane” – kazao je tom prilikom doktor Kolak. Dodao je kako se treba okrenuti budućnosti, ali ne zaboraviti prošlost.
– Treba se sjećati prošlih vremena, treba ih slaviti, a posebno obzira treba imati u ovim vremenima kad se događa ta nesreća u Ukrajini koja se može reflektirati i na nas. Uvijek moramo misliti na budućnost, ali nikad ne smijemo zaboraviti ono što smo radili – poručio je Kolak.