Nedavno je objavljeno kako će grad Zagreb preimenovati ulice nazvane po umjetnicima i svećenicima povezanim s ustaškim režimom. Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević rekao je u četvrtak, komentirajući predložena preimenovanja, da nije normalno da neke ulice u Zagrebu i danas nove imena dužnosnika Nezavisne Države Hrvatske. Prije nekoliko dana u Gradsku skupštinu poslan je prijedlog za promjenu imena četiriju ulica koje se nalaze na području Ivanje Reke, koja je dio gradske četvrti Peščenica – Žitnjak. Riječ je o ulicama Filipa Lukasa, Vladimira Arka, Antuna Bonifačića i nadbiskupa Ivana Šarića, koji su, kako se navodi u zahtjevu za promjenom imena, bili “istaknuti suradnici nacifašističkog, marionetskog i anticivilizacijskog režima NDH”.
“Ulice koje su u Zagrebu nazvane po ustašama, treba ih preimenovati, to je jednostavno civilizacijsko pitanje. Nije normalno da u glavnom gradu budu i dalje ulice koje nose imena ustaša”, rekao je Tomašević na konferenciji za medije.
Njihov je grijeh što su dakle bili povezani s jednom vlašću koja je povezana s nacističkim režimom u Njemačkoj, i koja je činila zločine, ali oni sami s tim zločinima nisu nikako bili povezani. Ali očito nije civilizacijsko pitanje da se te iste ulice nazivaju po dužnosnicima jugoslavenskog komunističkog režima, povezanog u to vrijeme sa Staljinom, ne manjim zločincem, i koji su izravno povezani sa zločinima komunističkog režima. Naime, prijedlog “Možemo!” je da ulicu dobije – Milka Planinc! Za njih taj režim, koji je na najbrutalnije načine ubijao i mučio ljude po raznim stratištima i logorima, od kojih je Goli otok prelazio sve što je do tada bilo poznato po izopačenosti ljudskog uma, uključujući i susjedni otočić Sv. Grgur na kojem je bio logor za žene. Ljudi su tamo mučeni – žeđu, od koje bi na kraju i umrli.
Čak i prokomunistički povjesničar Tvrtko Jakovina, koji inače nema ništa protiv imenovanja ulica po partizanima, naprotiv, smatra da je Planinc kontroverzna, i da postoje i neprijeporne osobe iz partizanskog pokreta koje više zaslužuju svoju ulicu ili su je možda već imale pa bi im je trebalo vratiti. Kao primjer daje vraćenu bistu Ive Lole Ribara i Prolaz sestara Baković. “Povijesno gledano, izbor Planinc također nije najbolja opcija”, kaže benevolentno Jakovina.
Zlatko Hasanbegović je puno dikektniji: On misli da pravo pitanje nije ono o povijesnoj ulozi Milke Planinc, iako je za njega ona “najopskurnija figura ocvale faze komunizma”, nego koji su točno motivi predlagatelja, odnosno platforme Možemo!
“Je li moguće da je Zagreb u 21. st., u EU, postao oaza boljševičke nostalgije? Je li ova odluka konačni dokaz da je iza franšize Možemo!, njihova klimatskog ludila i lezbijskog sindikalizma, ustvari baštinjenje propalog jugoslavenskog komunizma. Možda oni misle da je Milka Planinc jugoslavenska Greta Thunberg. Nadam se da će ta odluka ostati na trenutnoj bizarnosti i da neće ići dalje – kaže Hasanbegović.
Dodaje i da je Planinc, osim simbola jugoslavenskog obračunavanja s neistomišljenicima i propalog projekta kada su ljudi vozili par-nepar, imala i problematičnu raniju fazu. – Bila je politička komesarka dalmatinske brigade uz koju se veže egzekucija širokobrijeških fratara i zarobljenih vojnika i civila na Kočevskom rogu. Ako možemovci žele biti dosljedni, bolje bi bilo da vrate “očevo” ime na današnji Trg Republike Hrvatske – zaključuje.
Zločini s kojima je se povezuje
U knjizi i televizijskoj snimci major JNA Simo Dubajić eksplicitno priznao sudjelovanje u zločinima. Na prvom programu TV Slovenija od 21. siječnja 2005 je emitiran razgovor sa Dubajićem, koji je trajao desetak minuta a vodio ga je beogradski novinar Miomir Marić. Dijelovi Dubajićeve izjave 26. lipnja 2008. su emitirani u Hrvatskoj. Simo Dubajić je i autor knjige ‘Život, greh i kajanje – od Kistanja do Kočevskog roga’, tiskanu na 398 stranica u Beogradu 2006. godine.
U televizijskoj snimci i spomenutoj knjizi, Dubajić je eksplicitno priznao sudjelovanje u masovnom zločinu u svibnju 1945. u Kočevskom Rogu u Sloveniji, a PBV ih je predao nadležnim organima krajem kolovoza 2007.
Dubajić u svojim svjedočanstvima kao izravne suučesnike u masovnim zločinima spomenuo Milku Planinc i Maksa Baće iz Hrvatske te Jovu Kapičića iz Srbije. Simo Dubajić je izjavio da je ubojstva, bez suda, zarobljenih vojnika i civila na Kočevskom rogu poslije Drugog svjetskog rata obavila dalmatinska brigada, čija je komesarka bila Milka Planinc, a koja je za ta strijeljanja izabrala oko 90 najpovjerljivijih komunista. Milka Planinc je odbacila optužbe Dubajića nazvavši ih političkim spekulacijama, ustvrdivši kako nije bila politička komesarka 11 dalmatinske – nego čete za vezu. Kako god – bila je komesarka.
Nakon sloma hrvatskog proljeća Milka Planinc dolazi na čelnu poziciju Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (SKH) odakle, na prijedlog Josipa Vrhovca, daje uhititi Franju Tuđmana, Dražena Budišu, Šimu Đodana, Marka Veselicu, Vladu Gotovca, Hrvoja Šošića i druge aktere hrvatskog proljeća.
Bila je premijerka SFRJ (predsjednica Saveznog izvršnog vijeća). Savezne vlasti su u njenom mandatu potpuno zabranile ili strogo ograničile uvoz najvećeg broja proizvoda široke potrošnje, a što je za rezultat imalo teške nestašice kave, ulja, šećera, deterdženata i brojnih drugih proizvoda. Ponestalo je automobilskih goriva, pa je SIV uveo prodaju na bonove koji su svakom vlasniku osobnog automobila omogućili da mjesečno kupi najviše 40 litara benzinskog ili dizel goriva. Kada ni to nije pomoglo, Planinc uvela je do tada neviđeni sistem vožnje “par-nepar” kada su određenim danima smjela prometovati samo vozila kojima je zadnji broj na registracijskoj tablici bio parni, a u drugima neparni. Za njezinog mandata je ograničena sloboda putovanja u inozemstvo i to tako što su za svaki prijelaz državne granice građani Jugoslavije morali uplaćivati novčani depozit koji je progresivno rastao pri svakom sljedećem prelazu granice u istoj kalendarskoj godini. To nije spasilo SFRJ, u kojoj je dugotrajna kriza institucija i financijska kriza proizvela Slobodana Miloševića.