U Hrvatskoj nekažnjeno žive ratni zločinci – to je dugo bio borbeni poklič jugoljevice, koja se zdušno zalagala za procesuiranje svakog hrvatskog branitelja, od generala do zadnjeg vojnika, za kog je postojala bilo kakva sumnja da je počinio bilo kakav zločin, tijekom ili nakon rata. Često su te optužbe međutim bile na labavim temeljima, poput onih haških “po zapovjednoj odgovornosti”, ili su dolazile iz Srbije, ili od Pupovčevog SDSS-a, stranke osnovane od ratnog zločinca.
.
No to ne važi za sve optužene za ratne zločine – kad je svojevremeno Tomislav Karamarko pokušao pokrenuti postupke protiv Rade Bulata, Josipa Manolića, i Josipa Boljkovca, svi oni koji su do jučer sprdali “ognjištare” koji “tvrde da u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratni zločin” (iako je malo tko tako što tvrdio, no činjenica je da se vodila hajka na ratne zločince i postojeće i nepostojeće u sklopu mnogo šire kampanje difamiranja hrvatskih branitelja, naročito nakon 2000.!) su povikali: “Tko je vidio hapsiti antifašiste! U borbi protiv fašista i ustaša sve je dozvoljeno!”. Iako velik broj žrtava bivšeg šefa tajne policije, koji bi već zbog toga u svakoj normalnoj državi poput Njemačke, Češke, Poljske ili Mađarske potpao pod zakon o lustraciji, što znači da ne bi smio vršiti javne dužnosti niti javno istupati, nije s ustašama imao nikakve veze. Manolić je naime bio šef svih logora u Hrvatskoj nakon rata, pa i onih gdje su završavali “informbiroovci”, poput Golog.
Dugogodišnja istraga
Istraga protiv Manolića trajala je godinama, ali se ništa konkretno nije dogodilo. Čovjek je mirno doživio, eto, i sto treću, uz blagonaklonost i blagoglagoljivost medija koji mu redom čestitaju i hvale ga. Ponekad prenesu poneki vic o njegovoj dugovječnosti. Tretiraju ga kao simpatičnog i dobrohotnog starčića, eventualno spomenu da je bio prvi predsjednik Vlade RH, da je smijenjen nakon hrvatskog proljeća… rekao bi čovjek, pravi Hrvat. Maltene pa žrtva komunizma. “Još je u Jugoslaviji je bio visokopozicionirani pripadnik Udbe, a početkom devedesetih bio je jedan od najbližih suradnika prvog predsjednika Franje Tuđmana s kojim je i osnivao HDZ, da bi kasnije iz stranke izišao sa Stjepanom Tuđmanom, Slavkom Degoricijom i drugima”, piše Večernji u jednom takvom benevolentnom tekstu. Da, bio je šef UDBE, i bio je jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana – samo zato jer je UDBA sklopila pakt s emigracijom o zajedničkoj borbi protiv Miloševića, koji nije imao interesa za hrvatske udbaše, i kojima je bilo jasno da im je jedina šansa za opstanak udruživanje s onima koje su do jučer progonili. No ta suradnja nije bila uvijek u dobroj vjeri – nije tajna da su udbaši i te kako radili o glavi Tuđmanu, Šušku i ostalima. Pa tako on nije “izašao iz HDZ-a zajedno sa Stjepanom Tuđmanom”, nego zajedno sa Stjepanom Mesićem, kad je propao stranački puč protiv Tuđmana kojeg su ta dvojica pripremala, očito uz pomoć Hrvatskoj nesklone europske sile koju nećemo imenovati. Što bi smjena Tuđmana ratne 1994 godine značila, jasno je.
Nadalje možemo pročitati kako je taj kožarski radnik 1941., s 21. godinom postao sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a za Novu Gradišku i član pokrajinskog komiteta Partije, i da su ga ustaše uhitile, i izvele pred prijeki sud sa skupinom od 12 ilegalaca komunista, gdje su dvojica (ne i on) osuđena na smrt, ali kasnije pomilovana i kazna im je smanjena na dvije do tri godine zatvora, dok su desetorica – puštena.
Bez milosti
Takvu milost nakon rata nije pokazao prema drugima: Nakon što je tijekom rata postao šef zloglasne “OZNE”, nakon rata se vraća u Bjelovar, gdje je, kako kaže taj članak pozivajući se na njegove riječi, bio zadužen „čišćenje terena od ostataka ustaško-neprijateljskih okupatorskih snaga“. Kako je to čišćenje stvarno izgledalo, pisalo je u stravično detaljnoj optužnici protiv njega, koju je svojedobno objavio (ali samo u tiskanom izdanju!) taj isti Večernji list. Ministarstvo unutarnjih poslova objavilo je 2011. kako ima dokaze da je Manolić kao načelnik bjelovarske Ozne naredio ubojstva 120 zarobljenika koje su partizani ubili u šumi Lug te da je i osobno strijeljao civile. Teretilo ga se da je vršio pritisak na saborsku Komisiju za istraživanje žrtava rata i poraća koja je 1992. ekshumirala posmrtne ostatke iz masovne grobnice u Lugu kako bi zataškao svoju odgovornost.
No, da, što je u toj optužnici točno pisalo? Da su u šumi Lug Manolić i bratija vezanim zarobljenicima rezali uši i noseve te ih bacali na hrpicu odlično se zabavljajući, a ženama noževima bušili grudi i provlačili ruke kroz njih! Naravno, sve se događalo nakon rata, i nad zarobljenicima, koji su kasnije likvidirani, što, ako je istina, predstavlja jedan od gorih zločina protiv čovječnosti. Brojni svjedoci su tijekom godina izlazili na društvene mreže, komentirali, prisjećajući se kako im je Manolić osobno ubio ovog ili onog člana obitelji, pred kućom, u dvorištu, ili su to čuli od baka, očeva, majki, koji su tome osobno prisustvovali.
Od početka 1945.g. do jeseni 1945. g. načelnik okružne OZN-e Bjelovar Josip Manolić osobno je strijeljao Josipa Margotića iz Gornjih Zdjelica i Pavela Imbriha zajedno sa Stevom Nemet iz Ciglene i Jurom iz Novoseljana na livadi vlasništvo spomenutog Jure, pisalo je u optužnici.
Od kraja II. Svjetskog rata do jeseni 1945.g. pripadnici partizanskih postrojbi po naređenju načelnika okružne OZN-e Bjelovar Josipa Manolića u večernjim satima i po noći strijeljali su ratne zarobljenike i civile: Karla Svodobu vlasnika mesnice Bilogora koji je tada imao svoj automobil pod izlikom da je materijalno pomagao NDH, Zormanića, vlasnika kemijske čistionice, Čavlovića, uglavnom bogatije Bjelovarčane kako bi im nakon ubojstva oduzeli imovinu i podijelili zaslužnim borcima i komunistima, prenijelo je Direktno neke navode optužnice.
U istom periodu, u zatvoru Gradske OZN-e, mučili su na razne načine i ubili više zarobljenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i civila. Zatvorenike predviđene za likvidaciju ubijali su udaranjem čekića po glavi u dvorištu zatvora pokraj otvorene zahodske jame sa drvenim okvirom dijagonalno nasuprot ćelija. Trgovca Josipa Grđana, vlasnika trgovine u Bjelovaru, ubili su na način da su ga izudarali po glavi do neprepoznatljivosti, a povlašteni zatvorenik Vjekoslav Šminderovac je imao zadatak da nakon ubojstva zatvorenika očisti prostor pokraj otvorene zahodske jame od krvi i dijelova kostiju lubanje.
Od početka svibnja 1945.g. do kraja 1945.g. pripadnici Okružne OZN-e Bjelovar po naređenju Josipa Manolića odveli su iz zatvora Gradske OZN-e Bjelovar odvjetnika Galkovskog iz Bjelovara i bogatog seljaka iz Gudovca Pavlešića, koji je imao preko 100 jutara zemlje i nekoliko ciglana, u prostorije Okružne OZN-e gdje su ih ispitivali i na kraju ubili. Također su ubili gvardijana Franjevačkog samostana u Bjelovaru Gasmana koji im je bio pobjegao preko krova iz zatvora nakon čega su ga ubrzo uhvatili i ubili.
Krajem 1945. godine načelnik okružne OZN-e Bjelovar Josip Manolić naredio je svojim podređenima da ubiju pripadnika partizanske postrojbe iz Bjelovara zbog toga što je zlouporabio 2-3 tisuće točkica za hranu koje su tada bile zamjena za novac.
Prikrivanje
Tijekom 1992. g. nakon ekshumacija ljudskih posmrtnih ostataka u šumi Lug, u dva navrata Josip Manolić tada visoko pozicionirani državni dužnosnik vršio je pritisak na rad pripadnika Saborske komisije za istraživanje ratnih i poratnih žrtava tijekom i neposredno nakon II. Svjetskog rata za bjelovarsko područje na način da je u dva navrata pozivao pripadnike Saborske komisije za istraživanje ratnih i poratnih žrtava, kojem su se isti i odazvali, kojom prilikom se je Josip Manolić interesirao kod istih o rezultatima istrage te ih nakon toga savjetovao kako ne smiju javno objaviti niti javno iznositi rezultate istrage. Također je kao visoki državni dužnosnik inzistirao da mu članovi Komisije obećaju kako neće iznositi nikakva saznanja niti podatke koji mogu Josipa Manolića teretiti ili dovesti u vezu sa partizanskim strijeljanjima u šumi Lug.
Inače u toj šumi je u kolovozu 1992.g. je u organizaciji Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II. svj. rata i Sabora Republike Hrvatske, na 7 lokacija pronađeno i ekshumirano 228 tijela. Isto tako je u šumi Trnovka na 3 lokacije pronađeno je i ekshumirano 65 tijela. Dana 13.09.1999. godine otkrivene su tri masovne grobnice u šumi Rajzbuška, a dana 17.05.2000. godine u istoj šumi otkriveno je još 5 masovnih grobnica koje do danas nisu ekshumirane. Svi ekshumirani ljudski posmrtni ostaci u šumi Lug i Trnovka, sahranjeni su u kosturnici Spomen-područja Lug u Bjelovaru, a prema prikupljenim podacima žrtve su pripadnici vojske NDH, civili i ostali sudionici križnog puta.
Ali uzalud. Suđeno mu nije nikad. Suđeno je Karamarku, po medijima i povjerenstvom, jer se drznuo progovoriti o zločinima “antifašista” pa i pokrenuti dizanje optužnice. Jedini od ekipe koji se našao pred sudom je bio sad već pokojni Josip Boljkovac, koji je na farsi od suđenja – oslobođen. Iako svi u Karlovcu znaju da je nakon rata ubijao ljude, bez ikakvog suda.
Policija je obavila mnoštvo obavijesnih razgovora, prikupila dokumentaciju, analizirala je, proučavani su rezultati iskapanja pojedinih masovnih grobnica, primjerice u šumi Lug kraj Bjelovara i Jazovke na Žumberku, analizirani su forenzični nalazi…
Dokazni materijal takav je da se Manolića teretilo za niz masovnih i pojedinačnih ubojstava u kojima je i osobno sudjelovao, odnosno bio je odgovoran i osobno i zapovjedno za niz zločina koje su počinile partizanske postrojbe te pripadnici zloglasne komunističke tajne policije Ozne kojom je zapovijedao u Bjelovaru. “Nisu to bili zločini, to je bilo kažnjavanje zločinaca za zločine. Mi nismo kažnjavali hrvatski narod, mi smo kažnjavali izvršioce konkretnih zločina”, potvrdio je Manolić optužbe da je osobno ubijao.
Haški svjedok protiv Tuđmana
A da stvar bude gora, bio je i svjedok optužbe u Haagu, 2006. godine. Tuđmana je optužio za agresiju na BiH. “Glavni cilj Tuđmanove politike prema BiH bilo je ostvarenje Banovine Hrvatske… Tuđman je želio priključiti zapadnu Hercegovinu Hrvatskoj, jer se radi o etnički najčišćem hrvatskom prostoru koji se teritorijalno naslanja na Hrvatsku”, izjavio je Manolić pred haškim sudom. Po Manolićevim riječima, Tuđmanovu politiku prema BiH provodio je “hercegovački lobi” u vrhu HDZ-a: Gojko Šušak, Vice Vukojević i poslije Ivić Pašalić, te Mate Boban, Dario Kordić i čelnici bosanskohercegovačkih Hrvata kojima se sudi pred ICTY-em. Manolić je jasno tad rekao da se za agresiju na BiH “može optužiti vrhovni zapovjednik (Tuđman) i ministar obrane (Šušak)… i da za to ima ‘debelih’ dokaza”. Naravno, to bi bila optužnica i protiv Hrvatske.Epilog znamo – general Praljak je osuđen, i ubio se.
I opet, ništa. “U Hrvatskoj sve još miriše na Udbu. Da sam im ikad pripadao, danas bi bio premijer”, rekao je svoejdobno Karamarko.
“Lustracija? Kakva lustracija? “Lustracija je potez koji nas vodi 30 godina unazad i to me kao čovjeka smeta. Na to se treba oglasiti. Tko bi i kako provodio lustraciju? Tko bi bio tužitelj? Karamarko? Tko bi utvrđivao činjenice i donosio presude? Ako nekog treba lustrirati, onda je Karamarko prvi na redu”, rekao je kasnije Manolić Jutarnjem listu i dodao da je pomirba koju je proveo Franjo Tuđman bila opća lustracija.
Laž.
Nikakve “pomirbe” nije bilo, UDBA se nikad nije pomirila s Hrvatskom, bar ne takvom koju ona ne bi vodila. Lustraciju su provele sve bivše komunističke države osim onih proisteklih iz bivšeg SSSR-a i SFRJ, i svugdje je bila temeljem budućeg razvoja. Hrvatska je u tranziciju krenula kao druga najbogatija komunistička država, iza Slovenije, danas smo na začelju, uz Rumunje i Bugare. Gore su samo bivše Yu republike, također nelustrirane. Nije ni čudo! Lustracija i te kako ima veze s tim! Jer isti oni koji su odveli SFRJ u rat i propast, i danas drmaju Hrvatskom, a na svaki zahtjev za suđenje zločincima ili bar njihovom uklanjanju iz javnog prostora viču da je to ustaštvo, primitivizam, revanšizam! Pa revanšizam je ono što su oni provodili nakon rata! U Srbiji su takvi ubili Đinđića, jer ih nije lustrirao. Tuđmana nisu uspjeli ukloniti, ali su “detuđmanizirali” Hrvatsku po njegovoj smrti. Danas su ugledni starci, oni još živi.
Činjenica da će Joža Manolić umrijeti u Hrvatskoj, nekažnjen, je ljaga koja će zauvijek ostati nad Hrvatskom. U njene temelje ugrađeni su ratni zločinci, a Hrvatska ne samo da ih nije kaznila, nego nisu doživjeli ni osudu javnosti. Temelji Hrvatske će biti truli dok god se iz njih ne ukloni Josipa Manolića: Ako Tuđman i nije imao izbora nego prihvatiti ponudu UDBE, bez koje se nikad ne bi vratio u Hrvatsku niti bi bilo izbora, mi ne moramo.
Marcel Holjevac