Krećemo s kolumnom “U čizmama”, koju piše Trpimir Jurić. Autor kolumne je diplomirani psiholog, inače, pukovnik u mirovini,. Bivši je pripadnik 116. brigade HV-a, zatim Zapovjedništva Zbornog područja Split pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine, a na kraju vojne karijere bio je i član Zapovjedništva HRM-a…
Živi u Splitu i član je Predsjedništva Hvidre Split. Evo što je za početak, prije prve kolumne, Trpimir Jurić želio poručiti čitateljima: – Kolumna “U čizmama” namijenjena je ponajprije braniteljima, njihovim bližnjima i svim radoznalcima dobrih namjera, bez stereotipa kojima smo često opterećeni. Želja mi je približiti se toj ranjivoj populaciji i senzibilizirati ih da povedu više brige o samopomoći i pomoći svojoj braći po oružju u svim nedaćama postratovskog vremena – kaže Trpimir Jurić, koji danas kreće s prvo kolumnom.
Vrijeme kada se stvaralo neraskidivo bratstvo Izvanredne okolnosti u kojima čovjek osjeća jaki stres, te se nalazimo u okolnostima ranjavanja, zarobljavanja, pogibelji, nužno nas potiče na upućenost jednog prema drugom. Svi domoljubi, sada već u srednjim godinama, pa i starijim, koji su bili sudionici DR-a, našli su se u takvoj situaciji 90./91. godine. Ne samo stres i pogibeljne okolnosti, već i ideja stvaranja samostalne Hrvatske, bile su čvrste poveznice među svim pripadnicima.
Mi smo sebe nazivali Zengama, drugi svojim spasiteljima, a treći, paravojnim organizacijama, Tuđmanovim plaćenicima, ustašama. Svatko onako kako je i što je već osjećao prema nama i okolnostima u kojima se Hrvatska nalazila. U početku su to bile male postrojbe nastale u okviru MUP-a po raznim kampovima za obuku, u okviru pričuvnika MUP-a, samoorganiziranim postrojbama lokalnog tipa, po ulicama, kvartovima, selima. Bili smo svakojako obučeni i obuveni, ne samo maskirno uniformirano šareni, što je bio nekakav statusni simbol, već kombinirano vojno civilno šarenilo u stotine „koluri“. Slično je bilo i s naoružanjem. Najljepši, najreprezentativniji na ponos i diku svom narodu, bili smo u Kranjčevićevoj. A Bože lipote, a snage. Vojska brate, prava vojska. Tako smo sami za sebe mislili, tako su nas i doživljavali i oni koji su nas zazivali i oni koji su nas s prezirom i preko nišana gledali. Brzo smo shvatili da još nismo prava vojska, već samo začetak vojske. Formirale su se četiri gardijske brigade sastavljene od momaka i cura iz cijele Hrvatske, Hercegovine i dijaspore. Prva upoznavanja nastaju u hodu. Sve je bilo užurbano jer je to situacija na terenu diktirala. Nismo znali niti imena ili ne potpuno ime i prezime jedan drugom. To očito nije bilo važno. Znali smo da smo svi ZA. Prva vatrena krštenja, u Pakracu, na Plitvicama i tako redom, počelo se među nama stvarati bratstvo. Takav oblik bratstva, zasnovan u zajedničkoj borbi, u porazu i pobjedi, patnji, jauku ranjenika, muku mrtvoga, nešto je što stvara najjače bratstvo. Ono je neraskidivo, dnevno testirano, uzajamno. Vojničko bratstvo u navedenim okolnostima, ne poništava ono krvno, rodno bratstvo, sestrinstvo, očinstvo, odnos prema ocu, majci, ženi, djevojci, ali ga u takvim okolnostima lagano, ne htijući stavlja malo u drugi red. Sve naše bijaše tu pored nas. S lijeve i desne od nas, pa i iza nas.
Onaj koji nam je čuvao leđa, pa i ispred nas, onaj zapovjednik kojem ponekad nismo niti ime znali, već samo nadimak kojeg smo mu brzo sami dali. Kojih li prekrasnih vremena! Da, vi kojima ovo pišem znate da nisam u zabludi i da ta opreka krvave stvarnosti i ljepote zajedništva idu pod ruku, kao nikad prije, kao nikad poslije. Neponovljivo i neprocjenjivo. Osmišljavala se je moda, trendovi u šišanju, modni dodaci na odoru, amblemi, imena postrojbi mimo službenog ustrojbenog imena i broja vojne pošte. Identifikacija s postrojbom kretala je od razine voda, pa na više. Potreba za identifikacijom, za tim osjećajem MI, bila je ogromna. Osjećaj pripadnosti, odanosti, lojalnosti, taj kohezivni čimbenik prožimao nas je do same srži našeg bitka. Bili smo garda.
Uvjeren sam da naša generacija ne pamti takvo zajedništvo i snagu u zajedništvu. Namjerno sam odabrao ovakav stil pisanja želeći svakog čitatelja s iskustvom ovog o čemu pišem, a i one bez ovog i sličnih iskustava, uputiti kako je to izgledalo na samim počecima. Danas živimo u skroz drugim i drugačijim okolnostima. Vjetrovi života i društvenih okolnosti, okrenuli su nas u nekom drugom smjeru. Mnogi od nas još nisu u posttranzicijskom vremenu, već su nekako ostali nasukani u plićaku tranzicije kako one društvene, gospodarske u kojoj je cijela nacija, tako i još čvršće one osobne. Nit smo više vojnici, nit smo postali potpuni resocijalizirani civili. Neke druge zadaće i brige sada su na našim plećima. S ovom mišlju, dotakao sam novu temu o kojoj bih nešto želio reći u idućoj kolumni.
Piše /Trpimir Jurić-pukovnik u miru