Miljenko Smoje, kontroverzni pisac i novinar kojeg jugonostalgičari slave a domoljubi preziru. Svaki put uoči godišnjice njegovog rođenja ili smrti možemo na jugonostalgičarskim medijima čitati hvalospjeve o ovom ”velikom” književniku i novinaru.
Međutim,tko je zapravo bio Miljenko Smoje?
Novinar Joško Čelan u svojoj antologijskoj knjizi Spomenik izdaji razotkrio je Smoju kao čovjeka koji se čitavi svoj život bavio prokazivanjem ljudi hrvatske orijentacije, ali i čovjeka kojemu je srce bilo u Beogradu, a samo pojava u Splitu. Knjiga Joška Čelana “Spomenik izdaji: nova Orjuna: prilozi za životopis Miljenka Smoje” je osebujan prilog životopisu splitskog novinara i scenarista Miljenka Smoje, ali i kronologija burnih političkih sukoba u splitskom i hrvatskom novinarstvu u posljednjih više od pet desetljeća. “Spomenik izdaji” primjer je uzbudljive političke dokumentaristike, pisane istodobno strastveno i analitički, koja se čita u jednom dahu. U ovoj knjizi Čelan kiruški precizno secira Smoju činjenicama i dokazima, njegovim citatima i istinom o njegovom nečasnom životu. Na 588 stranica britkog teksta, u 11. poglavlja od rođenja do smrti oslikana je sva bijeda ovoga danas glorificiranog orjunaša.
Citatima njegovih izjava Čelan ga je potpuno razotkrio i pokazao u svjetlu kakav je zapravo bio – nekarakterni prostak i izdajnik.
Smoje je cijeli život bio režimski novinar koji je pisao režimski, nije bio tek režimski miljenik, već njegov stup, njegov medijski egzekutor, pa je tako bio i tretiran … piše o njemu Čelan
Iznad svega Smoje je, prema Čelanu, u dugu nizu godinu ostao zadrti pobornik jugoslavenskoga nacionalizma, srbofil i miloševićevac, autonomaš, urbani rasist, kroatofob i protivnik hrvatske države, nemoralni hedonist, bezbožnik blizak komunističkim vlastima.
Smojin ideološki i nacionalni okvir možda najbolje opisuje događaj iz 1985. Naime, Smoje u jednom članku u Slobodnoj Dalmaciji nakon navijačkih nereda poslije utakmice Hajduk-Crvena Zvezda piše opravdanje prijateljima u Beograd: ‘Krive su tešte kvadrate, one hrvatske horde koje su se u fini, crveni, jugoslavenski Split spustile s druge strane brda’. Smoje je podržavao svaku ideologiju koja je kontra Hrvatske. Nije se libio koketirati ni s autonomaštvom, ali ni s Slobodanom Miloševićem. Tako je u svojoj Slobodnoj 1988. oštro ukorio vodstvo tadašnjeg Splita što nije bilo u prvim redovima Miloševićeva mitinga u Kragujevcu: ‘A baš Split ne smi švigavat, nego mora biti na poprištu svake bitke za Jugoslaviju. Da se mene pita išla bi splitska delegacija u reprezentativnom, najjačem sastavu.’
Gledano bez optuživanja i diskvalifikacije, Smoje je dio one splitske projugoslavenske, prosrpske i kroatofobično-autonomaške političke tradicije kakvu su izgradili Ivo Ćipiko, Niko Bartulović, Đuro Vilović, Mirko Korolija, Ćiro Čičin Šain, Sibe Miličić i drugi, o kojima je Ivan J. Bošković knjigu ”Orjuna: ideologija i književnost” napisao faktografski, bez mržnje i naklonosti kako bi, mislimo, trebalo raditi i dokumentarne filmove.
Beatifikacija Miljenka Smoje nakon dvije tisućite neka je vrsta druge krajnosti u odnosu na njegovu ignoranciju devedesetih. Ona je dijelom izraz želje za ispravljanjem nepravde, a dijelom je plod novih političkih prilika u kojima “Smojina djeca”, kako sama sebe nazivaju, zauzimaju središnji medijski prostor dok su “nacionalisti” maknuti u drugi plan, prilika u kojima se iznova afirmira Tito, oživljava ideja balkanske unije, promiče novo hrvatsko-srpsko bratstvo, uskrsavaju likovi poput Matvejevića, Šerbedžije, Tijanića, Štulića ili Frlića, a vodeći ljudi Domovinskog rata, čame u zatvorima.
crodex.net