Adventsko vrijeme slavi tri etape povijesti i ono nije samo priprava za komemoraciju ili slavlje godišnjice Isusova rođenja, već je iščekivanje dovršetka otajstva otkupljenja…
Vrijeme došašća ili adventa vrijeme je iščekivanja i ujedno početak nove liturgijske godine koja započinje četiri nedjelje prije Božića, na Prvu nedjelju došašća, a završava 24. prosinca na Badnjak, piše Župa Krista Kralja Trnje. U nastavku donosimo tekst o značenju adventa koje je kroz povijest postepeno postalo vrijeme priprave za blagdane Rođenja Gospodnjega i Bogojavljenja
Vrijeme dvostrukog iščekivanja
Došašće kao vrijeme priprave, poziv je na ponovnu obnovu i iščekivanje blagdana Božića. U odnosu na svakodnevnost i rutinu, vrijeme došašća je nešto posebno, ispunjeno nekom posebnom radošću i nestrpljenjem. Svjedoci tome su ljubičasta boja u liturgiji, s jedne strane svečana, a opet boja koja izražava trpljenja i nade. Svjedoci posebne naravi došašća je i adventski vijenac koji nalazi svoje mjesto u crkvama, na trgovima i u domovima, ali vijenac nije samo dekor, lijep ukras na stolovima, već izraz kršćanske nade koju iščekujemo kroz ove vrijeme priprave. Svjedoci priprave su i mise zornice koje se slave rano izjutra u prohladnim zimskim danima, a one su najbolji izraz budnosti i spremnosti za Kristov dolazak.
Došašće je dakle posebno vrijeme iščekivanja i nade u kojem se susreću Božja ljubav i ostvaruju mesijanska nadanja izraelskog naroda u Kristovu otajstvu…
Opća načela o liturgijskoj godini i o kalendaru, koja se nalaze u aktualnom izdanju Rimskog misala, opisuju došašće kao vrijeme dvojakog značenja: »vrijeme je priprave za svečanost Božića, u kojima se slavi prvi dolazak Sina Božjega k ljudima, a ujedno i vrijeme u koje se preko ovoga spominjanja misli upravljaju na iščekivanje drugog Kristova dolaska na svršetku vremena.« (usp. ONLGK 39). Došašće je dakle posebno vrijeme iščekivanja i nade u kojem se susreću Božja ljubav i ostvaruju mesijanska nadanja izraelskog naroda u Kristovu otajstvu, a s druge strane Kristovo otajstvo postaje temelj za nadu konačnog Kristova dolaska u slavi. Između »već« i »još ne«, adventsko vrijeme je to mjesto i vrijeme susreta, radosti, iščekivanja i pouzdane nade.
U svojoj kompleksnosti vrijeme došašća nije vrijeme koje postoji samostalno. Povijesno se ponajprije oblikovalo kao vrijeme priprave za blagdan Kristova Utjelovljenja, ali i u najstarijim sačuvanim liturgijskim tekstovima nazire se eshatološka dimenzija iščekivanja Krista u paruziji. Prvi Kristov dolazak započinje tako ono što će drugi u konačnosti dovršiti. U svakome liturgijskom slavlju, a na poseban način u onom adventskom, koje je i povijesno i eshatološko u istom trenutku, dolazi do izražaja sveukupnost vazmenog otajstva koje je započelo Utjelovljenjem, a naći će svoje dovršenje u paruziji, na kraju svijeta i vremena.
U liturgiji to je slika cjelokupnog adventskog otajstva, od Kristova prvog dolaska do slavnog povratka koji će ostvariti nade i iščekivanje Crkve i čovječanstva…
Možda je shodno izdvojiti zanimljivu činjenicu da su stari lekcionari kao evanđeoski tekst prve nedjelje došašća redovito odabirali perikopu Kristova ulaska u Jeruzalem (usp. Mt 21,1-9), odlomak koji također uvodi u slavlja Velikog tjedna. Ovo Evanđelje prikazuje Gospodina koji dolazi u poniznosti i slavi, kao sluga i kao kralj, odnosno kao čovjek i kao Bog. U liturgiji to je slika cjelokupnog adventskog otajstva, od Kristova prvog dolaska u kojem se ispunjavaju mesijanska iščekivanja drevnog Izabranog naroda, do slavnog povratka koji će ostvariti nade i iščekivanje Crkve i čovječanstva koje je otkupljeno Kristovom krvlju u uskrsnom otajstvu.
Adventski vijenac / Foto: Pixabay
Vrijeme nade i radosnog iščekivanja
Došašće slavi početke otajstva otkupljenja koji imaju svoj vrhunac u Uskrsu. Adventsko vrijeme stoga nije samo priprava za komemoraciju ili slavlje godišnjice Isusova rođenja, već je iščekivanje dovršetka otajstva otkupljenja. Zanimljivo je stoga promotriti i neke liturgijske tekstove. Mogu se izdvojiti dva adventska predslovlja iz Rimskog misala: »On je već došao uzevši naše smrtno tijelo, ispunio pradavni Božji naum, i otvorio nam put vječnog spasenja: da bismo – kad ponovno dođe u slavi veličanstva – napokon u očitu daru primili ono što sada kao obećano budno čekamo« (predslovlje I). Drugo predslovlje: »Njega su naviještali svi proroci, Djevica ga Majka s neizrecivom ljubavlju nosila, Ivan mu pjesmom najavio dolazak i nazočna ga pokazao. On nam daje da se unaprijed radujemo otajstvu njegova rođenja, da nas zateče i budne u molitvi i raspjevane njemu na slavu« (predslovlje II).
Adventsko vrijeme znači živjeti u radosti i iščekivanju: dakle, dinamično i djelatno iščekivanje u nadi dovršenja onoga što se već posjeduje i što je već prisutno.
Na kraju, može se zaključiti da adventsko vrijeme slavi tri etape povijesti spasenja: 1) drevno mesijansko iščekivanje Izabranog naroda koje se dovršava utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem Sina Božjega; 2) sadašnjost spasenja u Kristu, već realiziranoga u svijetu, ali još ne dovršenoga; 3) budućnost spasenja koja će se otkriti u preobrazbi svijeta na kraju vremena.
Kršćanska egzistencija stoga sadrži napetost između početaka i dovršetka spasenja. Između »već« i »još ne« je vrijeme nade i iščekivanja. Adventsko vrijeme je najizvrsnije vrijeme iščekivanja da se ostvari spasenje jer je u radosnom iščekivanju Rođenja Gospodnjega Crkva orijentirana prema slavnom povratku Gospodina na kraju vremena. Adventsko vrijeme znači živjeti u radosti i iščekivanju: dakle, dinamično i djelatno iščekivanje u nadi dovršenja onoga što se već posjeduje i što je već prisutno. Stoga je čovjekovo vrijeme otkupljeno Božjim djelom koji se utjelovio i stavio se u tijek povijesti, da bi to vrijeme postalo vrijeme povijesti spasenja. Na kraju, dolazak (lat. adventus) Božje slave označuje kraj vremena i početak vječnosti.
Jaslice / Foto: Pixabay
L.K.