Ako ucijenjenu osobu nisu uspjeli uhititi živu i predati je Talijanima, likvidiranoj su osobi četnici odsijecali glavu, donosili je u talijansku komandu i zatim dobivali obećanu nagradu. To je jasno vidljivo iz priznanja četničkog vođe Đura Kesića 27. ožujka 1945. godine…
U fizičkom uništenju ljudi četnici su primjenjivali najzvjerskije metode, a najčešće su bile metode likvidiranja žrtve klanjem (“da sve svršavaju bez pucanja-nožem”), strijeljanjem, vješanjem, odsijecanjem glave, paljenjem, kamenovanjem, bacanjem u kraške jame, ubijanjem maljem, kundakom puške, lomljenjem glave raznim predmetima, a pojedine žrtve umirale su i od posljedica mučenja.
Najveći broj četničkih zločina izveden je nad pojedinačnim žrtvama i manjim skupinama, ali bilo je i više masovnih zločina (nad Hrvatima, ranjenim i zarobljenim partizanima). Teror i zločine u Hrvatskoj nisu provodili samo “domaći” četnici, nego su im dolazili na “ispomaganje” i četnici iz istočne Bosne i istočne Hercegovine, Crne Gore, pa čak i iz Srbije (Zlatiborski četnički odred). Četnici iz sjeverne Bosne vrlo su često upadali u hrvatsko prisavlje, pljačkajući i ubijajući Hrvate. Ti su se četnici napose specijalizirali za pronalaženje i pljačku zlatnih dukata, koje su posjedovale mnoge slavonske porodice. Pri izvođenju ovih zločina, a da zametnu tragove, četnici su se preoblačili u partizanske, talijanske, njemačke i ustaške uniforme i obilježavali se vojnim znakovima tih vojski.
Talijanske okupacijske snage bile su u uvjerenju da se partizanski pokret na području njihove interesne sfere može uništiti likvidiranjem pojedinih istaknutih nosilaca tog pokreta. Zbog toga su za njima raspisali potjernice i novčane ucjene, a četnici su trebali izvršiti te talijanske zahtjeve.
Ako ucijenjenu osobu nisu uspjeli uhititi živu i predati je Talijanima, likvidiranoj su osobi odsijecali glavu, donosili je u talijansku komandu i zatim dobivali obećanu nagradu.
Takva sudbina zadesila je Biću Kvesića, političkog komesara u bataljunu “Gavrilo Princip” nakon što je u njemu izveden četniki puč (12/13. travnja 1942.), piše vecernji.hr.
Naime, Talijani su njegovu glavu ucijenili na 100.000 lira, a skupina četnika stalno ga je pratila, dok ga, s pomoću jataka, nije uhitila u Grabu na spavanju. Što su dalje učinili s njim vidljivo je iz priznanja četnika Đure Kesića uhićenog od pripadnika OZN-e 27. ožujka 1945. na Velebitu. On je o ubojstvu Biće Kesića, između ostaloga, naveo i ovo: “Biću smo uhvatili i odveli u gusarnicu (sitnogoricu) u šumi Kokirna. Odsjekli smo mu glavu, a samo tijelo bacili u jamu. Njegovu glavu odnijeli su u torbi u Gračac Đuro Radusin – Arambašica, Tomo Radusin i Mićo Senader. Prodali su je Talijanima. Oni su otišli iz Graba u jutro, a vratili su se iz Gračaca tek poslijepodne. Donijeli su od Talijana kao plaću 100.000 lira. Novac smo podijelili u kući Nikice Senadera. Nas svakog zapalo je po deset hiljada lira.”
Talijani su svojim javnim objelodanjivanjem ucjena stalno poticali ovu vrstu četničkih zločina.
Za nagradu ili bez nagrade četnici su odsijecali glave i mnogim drugim žrtvama. U Vrgoračkoj krajini krajem kolovoza 1942. godine u vrijeme masovnog pokolja hrvatskog stanovništva, četnici su odsjekli glavu župniku Župe Biokovske don Jozi Breanoviću, a pismeno se pohvalili da su “trojici svećenika oderali kožu”. Svirepu metodu odsijecanja glava svojim žrtvama četnici su izveli početkom listopada 1942. godine u selu Gatima, kad su ubijenoj djeci odsijecali glave i nabijali ih na kolac.
T.H.