Policajac PS Obrovac Goran Alavanja ubijen je 23. studenog 1990. godine u predjelu „Njivice“, na križanju cestovnih pravaca Obrovac-Benkovac-Žegar, u oružanom napadu trojice nepoznatih i maskiranih osoba. Patrola je obavljala redovitu kontrolu prometa u vremenu od 22.00 do 7:00, za što je koristila službeni automobil Yugo 45.
Oružani napad dogodio se oko 1,45, i to tako da su nepoznate osobe neopaženo iz mraka, s više strana, prišle patrolnom vozilu, nakon čega su s prednje strane otvorili vatru iz automatskog oružja. Tada su odmah ranjeni policajci Stevan Bukarica i Goran Alavanja, a policajac Jovo Graovac ostao je nepovrijeđen. Ranjeni policajci sjedili su na prvom sjedištu automobila, dok se nepovrijeđeni nalazio na zadnjem sjedištu.
Nakon otvaranja vatre, tri nepoznate osobe došle su do službenog vozila te iz vozila izvukle policajce i oduzele im oružje. Zatim se vozilo koje su oduzeli patroli udaljilo u pravcu Zelengrada i Medviđe. Napadači su preko glave imali navučene kapuljače, a jedan od njih imao je i bradu. Povrijeđeni policajci kolima hitne pomoći Doma zdravlja Obrovac prebačeni su u Medicinski centar Zadar, gdje je Goran Alavanja podlegao ozljedama.
Događaji s pokopa Gorana Alavanje
Goran Alavanja pokopan je 25. studenog 1990. godine na mjesnom groblju u Karinu Donjem. Suprotno upozorenju načelnika PS Benkovac, koji je telefonom prije pokopa obavijestio rukovodstvo PU Zadar i MUP RH da rodbina pokojnika ne želi predstavnike MUP-a i PU Zadar na pokopu, PU Zadar ipak je organizirala delegaciju svojih djelatnika koja je službeno trebala sudjelovati u ceremoniji pokopa. Članovi delegacije prema zapovjedi nadređenih kupili su vijence u ime ministra i MUP-a te PU Zadar, nakon čega su se uputili u PS Benkovac, u čijim je prostorijama izloženo tijelo pokojnika.
Po dolasku u Benkovac, delegaciju iz Zadra načelnik PS Benkovac ponovno je upozorio da je njega rodbina pokojnika obavijestila da su na sprovodu nepoželjni predstavnici MUP-a RH i PU Zadar te da ne prihvaćaju da itko iz državnih organa drži oproštajni govor, već da to mogu učiniti samo radnici PS Benkovac. Ponovljeno upozorenje izazvalo je nedoumice kod članova delegacije – trebaju li uopće biti prisutni na pogrebu ili se vratiti nazad u Zadar. Na kraju je delegacija, uz zaključak o postojanju ozbiljnog rizika, ipak odlučila ostati na pokopu. Osjećaju ugroženosti članova delegacije posebno su „mrkim pogledima“ i verbalno upućenim prijetnjama „da ako dođe netko iz MUP-a ili Vlade RH, da se neće dobro provesti“ doprinijeli na sprovodu okupljeni građani.
Oko 12.00 delegacija je u kući pokojnika stupila u kontakt s njegovom najbližom rodbinom koja im je izrijekom ponovila: „da na sprovodu ne žele nikoga iz MUP-a i PU Zadar (…) da će pokojnik biti sahranjen bez političkih govora i političkih poena koje hrvatska vlada i MUP žele dobiti ovom tragedijom“, što je izgleda dijelom i bila namjera hrvatskih vlasti. Nakon podužeg inzistiranja zadarske delegacije s pozivanjem na zakonske odredbe, rodbina je pristala da se mogu donijeti vijenci i položiti na grob pokojnika, ali su ostali: „jasni i odlučni da na oproštaju ne žele predstavnike MUP-a i da im zabranjuju održavanje bilo kakvog oproštajnog govora“. Nakon vjerskog ispraćaja u mjesnoj crkvi na groblju, posmrtni ostatci Gorana Alavanje uz počasnu su paljbu odjeljenja benkovačke policije položeni u obiteljsku grobnicu.
U vezi političkog opredjeljenja, odnosno lojalnosti Gorana Alavanje i njegove obitelji hrvatskim vlastima, korisno je spomenuti da je njegov mrtvački sanduk tijekom pogrebne ceremonije bio prekriven zastavom SFRJ, a nadgrobno obilježje položeno uz sanduk bilo je sa zvijezdom petokrakom. Današnji nadgrobni spomenik pokojnika izveden je u stiliziranom obliku srpske kape šajkače, s čime je u skladu i natpis na spomeniku napisan ćiriličnim pismom.
Tko su počinitelji oružanog napada?
Nakon obavljenog uviđaja, PU Zadar nastavila je s poduzimanjem ostalih mjera i radnji s ciljem otkrivanja počinitelja napada. PU Zadar zatražila je od MUP-a RH hitno raspisivanje potrage za osobnim vozilom marke „Lada“ šibenskih registarskih oznaka, u vlasništvu Željka Škorića iz Biovčina sela, općina Knin. Raspisivanje potrage zatraženo je zbog toga što je prema saznanjima, vlasnik više puta pucao iz vozila na području Pridrage, Kruševa i ostalih mjesta iz okolice Obrovca. Jedna od provokacija koju je izveo vozač navedenog vozila dogodila se 22. studenog u 20.50, upravo na raskrsnici Zaton-Obrovac-Zagreb gdje je policijska patrola iz Zadra vršila kontrolu prometa. Tom prilikom vozač je naišao iz pravca Obrovca te je u neposrednoj blizini patrole pucao iz pištolja u zrak da bi potom velikom brzinom otišao u smjeru Zagreba. Prema iskazu zaštićenog svjedoka MM-096 sa suđenja Milanu Martiću na Haaškom tribunalu iz 2006. godine, koji je u studenom 1990. bio djelatnik PS Knin, on je od PU Zadar dobio brzojav da pronađe osobu srpske nacionalnosti osumnjičenu za napad na patrolu. Zaštićeni svjedok i njegov zamjenik pronašli su traženu osobu te su je priveli u Zadar na daljnje ispitivanje. Svjedok ne navodi kako se zvala privedena osoba, ali se vjerojatno radilo o Željku Škoriću jer je Škorićevo mjesto prebivališta, kako je spomenuto, bilo na području odgovornosti PS Knin. Rezultati ispitivanja osumnjičenika u PU Zadar nisu poznati, no Škorić se poslije ne spominje kao mogući napadač na patrolu u kojoj je stradao Goran Alavanja.
Nakon otprilike mjesec dana, na temelju podataka koje su prikupili djelatnici PU Zadar, Županijski sud u Zadru pokrenuo je istragu protiv Luke Ličine, autoprijevoznika srpske nacionalnosti iz Gračaca, zbog osnovane sumnje da je s nekoliko nepoznatih osoba ubio policajca Alavanju te pokušao ubiti njegove kolege iz patrole. Prema podacima proizašlim iz policijskih izvora, na mjestu napada pronađena je uplatnica za električnu energiju na Ličinino ime i neki drugi tragovi koji zbog interesa istrage nisu javno spominjani. Kada su čuli za istragu, Srbi iz Gračaca javno su protestirali zahtijevajući da se vijest opovrgne, a istraga protiv Ličine obustavi, u suprotnom su zaprijetili podizanjem barikada na području općine. Prema informacijama koje se pripisuju istražiteljima PU Zadar, Ličinu su od hapšenja čuvali naoružani civili. Istraga je proširena 1997. godine, ali je zbog nepoznatog prebivališta osumnjičenog privremeno prekinuta te je protiv njega podignuta međunarodna tjeralica.
Istraga koju je proveo MUP RH na kraju je kao organizatore i počinitelje oružanog napada označila Simu Dubajića i njegovu odmetničku skupinu s Velebita (moguće je da je i Ličina bio pripadnik skupine op. a). Prema izjavi referenta za operativne poslove Centra za obavještavanje i javljanje u Kninu, koja je predana organima sigurnosti JNA u prosincu 1990. godine, Dubajić je formirao odmetničku jedinicu koja je brojala šezdesetak naoružanih osoba te je bila locirana na južnom Velebitu, iznad prijevoja Prezid. Trojica pripadnika Dubajićeve skupine 22. studenog, dan prije ubojstva Alavanje, došla su u Centar za obavještavanje u Kninu s namjerom da uspostave kontakt s inspektorom PS Knin Milanom Martićem. Svjedok događaja navodi da je u prostorije centra, u to vrijeme, došao i Dušan Orlović, kasnije načelnik Državne sigurnosti SUP-a SAO Krajine. Poznato je da je Orlović imao važnu ulogu u povezivanju Državne sigurnosti MUP-a Srbije s vođama pobune u sjevernoj Dalmaciji. Ovdje se treba podsjetiti da su sutradan napad na policijsku patrolu izvela trojica napadača, što navodi na pretpostavku da bi upravo navedena trojica mogla biti izvršitelji napada u čijoj su pripremi sudjelovali Milan Martić i Dušan Orlović, a moguće prema uputama iz Srbije.
Pitanje pripadnosti odnosno lojalnosti Gorana Alavanje RH
Goran Alavanja rođen je 15. rujna 1963. u Benkovcu, odrastao je u Karinu Donjem, a srednju školu za unutarnje poslove završio je u Zagrebu. U službu unutarnjih poslova stupio je 1982. na radnom mjestu operativnog radnika za regulaciju prometa u PS Biograd na Moru. U PS Biograd je 1. svibnja 1990. raspoređen na odgovornije radno mjesto operativnog radnika za kriminalističko tehničke poslove. Međutim, dva mjeseca kasnije, 1. srpnja 1990. Alavanja je, na vlastiti zahtjev, premješten u PS Benkovac na niže rangirano mjesto operativnog radnika za kontrolu i regulaciju prometa. U molbi koju je napisao 29. 5. 1990. kao razloge za premještaj naveo je majčinu bolest, odnosno svoju želju da pomogne roditeljima te da povratkom u Benkovac djelomično riješi svoje stambeno pitanje. Ovdje je potrebno podsjetiti na proces koji se u to vrijeme odvijao u sustavu unutrašnjih poslova RH, po kojem su policajci srpske nacionalnosti prelazili u SJS odnosno PS općina zahvaćenih pobunom, koje su tada „de facto“ bile izvan kontrole hrvatskog MUP-a.
Nesumnjivo je, za utvrđivanje pripadnosti odnosno lojalnosti Gorana Alavanje RH ili pobunjenim Srbima, važan status koji je on posthumno imao od vlasti, institucija i javnosti na pobunom zahvaćenom području. Zbog toga je posebno važno da je dokumentacija koju su stvarali pobunjeni Srbi sačuvana i da je sada kao “svjedok” vremena i događaja na raspolaganju povjesničarima.
U popisu „poginulih pripadnika milicije RSK“, koji je krajem rujna 1992. godine napravilo Ministarstvo unutrašnjih poslova RSK, ime Gorana Alavanje na prvom je mjestu 55 poginulih policajaca iz SUP-a Knin. Pored osnovnih generalija, za Gorana je navedeno da je bio djelatnik „Stanice javne bezbjednosti“ (SJB) Benkovac i da je poginuo kod Obrovca.
U „Evidenciji o učešću u ratu pripadnika milicije“ SJB Benkovac, za Alavanju je navedeno da je poginuo 23. studenog 1990. na raskršću kod Obrovca.
U „Izvještaju o poginulim pripadnicima jedinica SAO Krajine, Općine Benkovac“, pisanom 27. 12. 1991. po svemu sudeći za nadležne službe TO SAO Krajine na tome području, ime Gorana Alavanje nalazi se na prvom mjestu popisa. Pored općih generalija navodi se da je bio „milicionar“ te mjesto i vrijeme pogibije. U izvješću postoji i rubrika „bračno stanje i broj djece“ po čemu se može zaključiti da je popis rađen i radi reguliranja prava najbliže rodbine poginulog borca.
Novine Srpska nova riječ u travnju 1992. godine objavile su „Spisak poginulih rezervista pripadnika sastava JNA, TO i Milicije“, koji je 10. ožujka 1992. napravio Štab TO Knin za svoje područje odgovornosti. Za Gorana Alavanju, pored već poznatih općih podataka, navedeno je da je bio pripadnik „Milicije Krajine“.
Vojska RSK, odnosno zapovjedništvo 92. motorizirane brigade iz Benkovca također je za područje općine Benkovac dijelila bonove za „Jednokratnu pomoć porodicama poginulih“. U dokumentaciji brigade sačuvan je i jedan bon na ime Gorana Alavanje, u vrijednosti od 15 maraka. Na bonu je, kao nositelj prava na pomoć kojem je izdan naveden Goranov otac Milan.
Dragan Vasiljković, poznat kao “kapetan Dragan”, je nakon sukoba s Milanom Martićem i odlaska iz RSK u Beogradu osnovao fond „Kapetan Dragan“ kojemu je namjena bila skupljanje i dodjela financijske pomoći obiteljima poginulih krajinskih boraca. Iz dokumentacije fonda sačuvan je dosje Gorana Alavanje, ispunjen u Benkovcu 19. srpnja 1993., iz kojega je pored poznatih podataka, važno izdvojiti napomenu da se Goranu priznaje status na osnovu činjenice da je „dostavljeni dokument za otvaranje dosjea vjerodostojan i mjerodavan, budući da je pokojni Goran Alavanja prva žrtva ustaške zasjede na području benkovačke i obrovačke opštine.“ Dalje se navodi da je općinskim rješenjem porodica poginulog „ostvarila porodičnu penziju“ te da su sahranu obavili roditelji uz pomoć SJB Benkovac. Također se navodi da su po osnovi pogibije roditelji dobili materijalnu pomoć Crvenog krsta RSK.
Ministarstvo obrane RSK također je vodilo evidenciju poginulih boraca, pa je u tu svrhu napravljen i karton poginulog Gorana Alavanje u kojem se kao uzrok njegove smrti navodi da je „poginuo od ustaške terorističke grupe“ kao pripadnik „ratne jedinice“ PS Benkovac.
Personalna uprava JNA i kasnije odgovarajuća služba Vojske Jugoslavije izradile su popis poginulih civila, milicionara i vojnika na srpskoj strani, na ratom zahvaćenim područjima RH. Popis donosi osnovne generalije poginulih, njihov status (vojnik, milicionar ili civil), datum i mjesto stradanja, kao i napomenu radi li se o direktnoj ili indirektnoj žrtvi ratnih djelovanja. Na popisu se nalazi ime Gorana Alavanje s napomenom da se radi o milicionaru i indirektnoj žrtvi.
Prema gore izloženom, može se dakle zaključiti da Goran Alavanja nije s odobravanjem dočekao političke promjene iz 1990. godine u Hrvatskoj. Odmah nakon izbora i preuzimanja vlasti stranaka s nacionalnim predznakom, Alavanja se uključio u „skriveni“ proces prijelaza policajaca iz jednog mjesta u drugo, po sistemu da „svako ide svojima,“ koji nakon pobune policajaca u PS Drniš 20/21. kolovoza 1990. postaje otvoren.
Dokument koji najočitije pokazuje stav Gorana Alavanje prema hrvatskim vlastima, odnosno pobuni srpskog stanovništva je „Otvoreno pismo milicionera SUP-a Zadar“, čije je pobunjeničke zahtjeve Alavanja svojim potpisom podržao. Na pismo su također potpise stavili njegove kolege iz napadnute patrole kao i većina policajaca srpske nacionalnosti iz PS Benkovac. Iz dostupne dokumentacije vidljivo je također da se PS Benkovac ponašala kao pobunjenička, nad kojom PU Zadar nije imao operativne, već samo formalne ingerencije.
Nedvojbeno je na temelju dokumenata utvrđeno da je Alavanja od vlasti pobunjenih Srba imao status poginulog borca te je u tom smislu njegovo ime na svim relevantnim popisima poginulih krajinskih boraca. Obitelj poginulog dobila je sva prava iz toga statusa koje su pobunjeničke vlasti odredile za poginule pripadnike krajinskih oružanih postrojbi, a po svemu sudeći, i danas pored hrvatske prima i srbijansku vojnu mirovinu.
Formalni status poginulog Gorana Alavanje u RH početno je odredio ministar unutrašnjih poslova Josip Boljkovac u svom obraćanju saborskim zastupnicima, nakon njegove pogibije. Boljkovčeva tvrdnja da se radi o policajcu koji je lojalan hrvatskim vlastima imala je prigodnu političku svrhu, da bi se pokazalo kako eto odmetnici ubijaju i Srbe te nije odgovarala stvarnom stanju stvari.
Odlukom nadležnog ministarstva RH, Alavanji je 2006. godine priznat status hrvatskog branitelja te je na njegovo ime izdana iskaznica hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, a u Registru hrvatskih branitelja kako je spomenuto upisano mu je 111 dana provedenih u obrani RH. Upis Alavanje u registar branitelja po svemu sudeći bio je dio dogovora vladajućeg HDZ-a i SDSS-a, koji je kao manjinska stranka pružao potporu tada vladajućoj većini u Saboru.
Upisom u Registar hrvatskih branitelja započela je politička i medijska kampanja za priznavanje Gorana Alavanje prvim poginulim braniteljem u Domovinskom ratu, u čemu su prednjačili jugo-nostalgičarski i mediji Srba u Hrvatskoj. Ovo je, kao zoran primjer iskrivljavanja povijesne istine zbog političkih i ideoloških razloga, imalo za posljedicu rast nezadovoljstva i frustracija, kako kod braniteljske, tako i šire hrvatske javnosti odnosom i lijevih i desnih političkih stranaka prema Domovinskom ratu.
Njegovi roditelji žive u Srbiji. Ni danas ne znaju tko im je točno ubio sina, ali više kao da su svjesni da im taj podatak, to neko ime i prezime, ne bi značilo ništa. “Mi smo Srbi, ali nikad nismo mrzili Hrvate. Njega Hrvati nisu ubili. I dalje se pitam zašto se sve to dogodilo”, rekao je tada 81-godišnji Milan Alavanja 2015. za 24 sata.