Nedjelja, 21. travnja 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Uskrsli Isus i buntovni emigrant Mojsije

Foto:Radiopostaja Mir Međugorje

 

Piše: dr. fra Tomislav Pervan/Miportal

”Nadjenut ćeš mu ime Isus, jer On će spasiti narod svoj od grijeha njegovih.”

Kako se često povijest svijeta p(re)okrenula jednim događajem! Vizija križa na nebu dovela je do uspostave kršćanskog svijeta i slobode vjeroispovijedi u Carstvu za Konstantina. Pribijanje onih devedeset i pet teza na crkvena vrata pokrenulo je cijepanje zapadnog kršćanstva. Atentat na nadvojvodu Ferdinanda u Sarajevu pokrenuo je Prvi svjetski rat i velika krvoprolića dvadesetog stoljeća.

Ali jedna od najvećih prekretnica u ljudskoj povijesti dogodila se kada je čovjek, obrazovani buntovnik, kao emigrant čuvao stado ovaca te slučajno ugledao grm sav u plamenu, ali nije izgarao. Sudbina ljudskog roda i svijeta od toga jedinstvenog događaja nepovratno je promijenjena. Mojsijev susret s jedinim pravim Bogom doveo je do stvaranja židovske nacije koja je utjecala na svijet daleko više nego bi se moglo povjerovati zbog njene skromne veličine. Iz gorućeg grma Bog poziva Mojsija da bude vođa koji će izvesti narod iz egipatskog ropstva. Mojsije nimalo oduševljen tim važnim zadatkom, opetovano se izmotava, ispričava i protivi Božjim planovima. Jedan od prigovora odnosi se na identitet onoga tko ga zove:

Pa kad dođem k Izraelcima i kažem im: „Bog vaših otaca poslao me k vama“, a oni me upitaju: ”Kako mu je ime?” – što da im reknem? (Izl 3,13)

Prije toga susreta Mojsije je vjerovao da postoji mnoštvo nacionalnih bogova, i znao je da će Izraelci željeti znati koji ga od bogova vodi. Nadalje, u starom svijetu vjerovalo se da poznavanje imena osobe donosi i moć nad osobom. Ako je netko znao pravo ime svoga boga, imao je i neki autoritet nad tim bogom, mogao ga ucjenjivati. Mojsije se nadao da će, znajući ime toga boga, steći stanovitu kontrolu nad božanstvom: Taj će bog biti na usluzi njegovu narodu.

Međutim, Božji je odgovor jedna od silnih objava u povijesti religija. On ne nudi ime; umjesto toga Bog je rekao Mojsiju: „Ja sam koji jesam“. I nastavlja: „Ovo reci izraelskom narodu: ‘Ja jesam poslao me k vama’“ (Izl 3,14).

Ovaj Bog je sama egzistencija, postojanje: Nema početka ni kraja. Ni kome ne ovisi — cijela je stvarnost utemeljena na Njemu, i nijedno ga ime ne može sadržavati niti obuhvatiti. On jest.

Iako je židovski narod primijenio za Božje ime hebrejsku riječ za „Ja jesam“ – „Jahve“, istina je da Bog nije dao niti objavio svoje ime Mojsiju, već se objavio kao Stvoritelj i temelj svega što postoji. Uz ime „Jahve“ Izraelci su bili izdašni u naslovima i atributima koje su pridavali Bogu kroz stoljeća; zazivali su ga „Sudac cijele zemlje” (Post 18,25), „Vječni Bog” (Post 21,33), „Svetac Izraelov” (Iz 1,4), „Kralj naroda” (Jer 10,7) i „Stijena, Hrid, Tvrđava, Izbavitelj” (Ps 18,2), Adonai – Gospodin, ali i „Stup“. Sve su to naslovi koji Boga opisuju, ali ne i imena koja bi odražavala intimno poznavanje samoga Boga.

To je ono što imena tvore: Imena odražavaju, na jedinstven način, sveukupnost, cjelovitost osobe. Kad otac čuje ime djeteta, odmah mu pada na pamet sve ga veže u to dijete. Samo ime doziva ocu u pamet sve o tom djetetu – dobre i loše stvari, izrecive i neizrecive. Ne prođe dugo nakon rođenja djeteta da se djetetovo ime do te mjere intimno (po)veže s njim, da je obično nezamisliva ideja ili sama primisao o promjeni imena. Nazivati nekoga imenom stvara intimnu vezu s njim ili njom.

Kroz Stari zavjet Bog se ne otkriva pravim imenom, onim koje je više od naslova ili opisa onoga tko On jest. Iako se brine za svoj narod i vodi ga, u pravom smislu, on ostaje nedostupan u svojoj bezimenosti. Sve se to mijenja, kao što je zabilježeno u prvom poglavlju prve knjige Novog zavjeta, kada anđeo objavljuje Josipu:

„Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha (Mt 1,20–21).

To dijete, začeto od Duha Svetoga, sići će u ljudski rod i postat će čovjekom u svemu, uključujući i ime. Imajmo na umu također da anđeo ne kaže Josipu kako je njegova uloga davati ime, nego dobiva objavu i nalog: „Nadjenut ćeš mu ime Isus.“ Nije Josip taj koji daje Isusu ime, nego sam Bog. Kao pravi Otac, Bog ima pravo dati ime svomu Djetetu; među svim imenima na svijetu Bog je izabrao upravo to ime kao identitet za svog Sina. To je njegov povijesni identitet: Isus.

Ime Isus predstavlja temeljnu stvarnost utjelovljenja: Bog se više ne zadovoljava time što nad nama vlada od vječnosti. Sada u Isusu Bog postaje jednim od nas i otvara nam se, dajući nam da stupimo na intiman način s tim Imenom. Isus nije samo opis onoga tko i što On jest ili naziv onoga što čini; to je ime koje je uzeo sam Bog Sin, druga osoba u Trojstvu, među nama ljudima. To je zauvijek promijenilo način na koji se Bog odnosi prema svijetu. Makar čovjek ne može Boga kontrolirati, Bog se podložio da nam bude dostupan na intimne načine, nezamislive prije Utjelovljenja. On nam se posebno stavlja na raspolaganje u sakramentima, osobito pomirenja i euharistije. To je dostupnost koju možemo pronaći samo kod bliskih prijatelja, a prijatelji jedni druge uvijek zovu imenom. „Više vas ne zovem slugama, jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima“ (Iv 15,15).

Vjeran prijatelj uvijek je dostupan kad ga se imenuje ili zovne, a Isus je najvjerniji prijatelj. Svaki put kad svećenik slavi misu, Isus ponizno dolazi k nama pod obličjem kruha i vina. Kad god se slavi sakrament ispovijedi, Isus je tu, izlijeva Božje milosrđe i oprost. On se stavio na raspolaganje svojim prijateljima na mnoštvo načina; čak i kad smo nevjerni, On je vjeran, uvijek tu da nas utješi i podigne.

Zašto ime Isus, a ne neko drugo ime? Zašto ne npr. Michael, „Tko je kao Bog“, ili David „Ljubljeni“? Zašto je ovo ime iznad svih drugih imena dano Sinu Božjem? Anđeo kaže Josipu: Djetetu treba dati ime Isus, „jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1,21). Ime Isus (ili, u drugoj inačici Joshua) znači: „Jahve je spasenje.“

Svako ljudsko biće i srce prepoznaje potrebu za spasenjem, a naše spasenje ima cilj – samoga Boga. Spasenje je Božja prisutnost u našim životima, Bog s nama — Emanuel. Isus je posrednik toga spasenja. On je Otkupitelj i Osloboditelj svih ljudi. I anđeo tumači pobliže da je čovjekov grijeh ono zbog čega čovjek treba spasenje. Budući da je posrednik koji nas spašava od naših grijeha, Isusov pravi identitet otkriven je upravo u imenu. Otuda je jasno da je Bog onaj tko će se roditi, jer je samo Bogu svojstveno opraštati grijehe. Bog, subjekt i objekt spasenja, u Isusu postaje i sredstvo toga spasenja.

Ime Isus bijaše uobičajeno u Isusovo vrijeme te kroz Stari zavjet, ali riječi anđela odražavaju da Isus koji se ima roditi nije običan čovjek. Nema drugog Isusa osim Isusa iz Nazareta. Čak je i najveći „Isus“ Starog zavjeta – Jošua, sin Nunov – sjena pravog Isusa. Jošua je porazio neprijatelje Izraela i uveo Božji narod u Obećanu zemlju. Isus je pobijedio daleko moćnije neprijatelje – Sotonu, grijeh i smrt – i uvodi novi Božji narod – Crkvu – u Obećanu zemlju, Božje kraljevstvo, mesijansko vrijeme.

Prekrasne ikone Velike subote redovito prikazuju Kristov silazak u Podzemni svijet, Had. Na tim ikonama Isus stoji na vratima Hada, drobi ih i otvara Podzemlje-Had, gazeći samu smrt. Njegov sjaj preplavljuje bezdan. Krist uzima za ruke Adama i Evu, izvlačeći ih iz njihova zatočeništva kako bi ih odveo u vječni dom na nebu. Adam i Eva prvi su među mnogim pravednicima koji prebivaju u krilu Abrahamovu i čekaju Kristovo spasenje. Čitamo to u Drevnoj homiliji u Časoslovu na Veliku subotu.

U ovom surječju o Isusu misao leti prema Rio de Janeiru i Kristu Otkupitelju, velikoj statui, visokoj 30 metara na postolju od osam metara, s rasponom ruku od 28 metara. Nad velegradom, kao da ga grli, blagoslivlja. Svjetska kulturna baština. Ne možemo se oteti dojmu, Krist grli grad, kao što s križa grli cijeli svijet, svakog čovjeka. Raširenih ruku… „Kad budem uzdignut, sve ću privući k sebi!“ Tim su velebnim kipom Brazilci slavili stotu obljetnicu slobode od kolonijalne vlasti. Godišnje tu znamenitost pohodi više od dva milijuna turista.

Nijemi svjedok – ili naša glasna vjeroispovijed? Kakvu ulogu ima ovdje Isus? Krist raširenih ruku stoji kao nijemi svjedok. Ne može ga se previdjeti. Ima li i danas neku poruku? Razmišljamo li o tome? Ili je jednostavno dio jedincate siluete grada, bilo da prema njemu plovite s Atlantika ili gledate u ocean? Kakvu vjersku auru ima najpoznatiji spomenik u Brazilu?

Isto se pitanje može postaviti i za križeve koji nas čekaju na vrhovima planina. Naš Križevac ovdje. O čemu zbore? Na koga podsjećaju? Ili križevi ‘krajputaši’: Kakvu poruku prenose? Na što pozivaju? Križevi ili krunice : Tko u sebi stvara poveznicu s onim koji na križu visi?

“Cristo Redentor” – Krist Otkupitelj: On stoji tamo, u Riju. I grli grad i ljude koji ondje žive. Prkosi buri i vjetru te udarima groma na brdu Corcovado. Kip Krista dio je gradskog krajolika. Je li to samo spomenik ili zapravo susret sa Isusom raspetim i uskrslim? Htjeli to ili ne, on je naša sudbina. Sam je rekao: „Amen, Amen, ako pšenično zrno pavši u zemlju ne umre, ostaje samo!“ Dvostruko „Amen!“ Ovdje je zrno palo u zemlju! Nije ostalo samo, donijelo je obilat rod. Znamen našega života. Ili: „Kad budem uzdignut, sve ću privući k sebi“.

Gesta raširenih ruku – može nas podsjećati na Veliki petak, Isusovu smrt na križu, na svršetak dana i svijeta, na Sudca svijeta iz Mt 25. Jer – tako glasi kršćanska nada – milosrdni Bog čeka me i pozdravlja me na kraju mog života. Papa Franjo: „Ali vjerujemo li još uvijek da nas netko čeka? Mogu li vjerovati da će tada postojati zajedništvo s Isusom, zauvijek? Da će prestati potraga jer me je pronašao?“ U razgovoru sa zatvorskim kapelanom don Marcom Pozzom krajem rujna 2019. o Vjerovanju, papa Franjo upotrijebio je zanimljivu sliku suda na kraju vremena: „Ne znam… Nikad nisam doživio Posljednji sud… Kad se zamislim kako taj sud može ispasti, pomislim na zagrljaj. Gospodin će me zagrliti, stisnuti, i reći mi: ‘Ovdje si bio vjeran, ondje manje. Ali svejedno dođi, želimo slaviti, jer si napokon stigao“. On će mi oprostiti grijehe koje sam počinio – u to sam siguran… Zamišljam njegov zagrljaj i svoj oboreni pogled koji se diže prema njemu. Ne bih se usudio podignuti pogled u njega a da prije ne osjetim njegov zagrljaj. Ne znam, ali vjerujem da će se tako dogoditi moj Posljednji sud. Možda je to čista fantazija, ali ja vjerujem u nju“.

Papa je promišljao i o vječnom životu i uskrsnuću: „Vjerujemo da je Isus uskrsnuo, da Isus živi u ovom trenutku. Vjerujete li da je Isus živ? A ako je on živ, zar misliš da bi nas pustio da umremo a da nas ne bi uskrsnuo? Ne! On nas čeka, a budući da je uskrsnuo, probudit će i nas snaga njegova uskrsnuća.” Papa crpi nadu iz misli: „Na putu smo k uskrsnuću. Vidjeti Isusa, susresti Isusa: to je sva naša radost! Svi ćemo biti zajedno – ne ovdje na Trgu Svetoga Petra, nego negdje drugdje – i radovati se s Isusom. To je naša konačna odrednica!“

Zaključno: I nema ni u kome drugom imenu spasenja osim u imenu Isusa Krista. „Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Dj 4,12) riječi su apostola Petra i Ivana pred Velikim vijećem te svećenicima u Jeruzalemu, nakon što je izliječen onaj uzeti od rođenja. Logični nastavak onoga što je rekao Anđeo Josipu u snu – da dijete treba nositi ime Isus. Ovdje, u ovome Jednome, imamo Boga i čovjeka – koji nosi ime Isus Krist.

Najnovije

Ivan Pokupec – Moja analiza izbornih rezultata

Ivan Pokupec/Portal za kulturu komuniciranja Epoha   Napisao sam da HDZ prolazi zbog neozbiljne i kokošarske oporbe. A koliko je neozbiljna i kokošarska se vidi u...

Mislav Kolakušić odlazi, ali Hasanbegović ipak neće u Sabor

Foto:Facebook   Predsjednik stranke Pravo i pravda Mislav Kolakušić je danas izjavio da oni neće podržati pregovore svog koalicijskog partnera Domovinskog pokreta ni sa SDP-om ni...

Prof. dr. Granić: Mesić je uveo pogrešnu praksu oko sastavljanja vlade

Foto:Maxportal   Nikad tako politički agresivni nismo ušli u parlamentarne izbore, a nikada u dramatičnijem i neizvjesnim položaju kao društvo nismo se našli nakon tih izbora....

Plenković ima priliku postati novi Tuđman

Piše: glavni urednik Vlado Kolak   Kada je u izbornu srijedu popodne javljeno da je izlaznost na izborima skoro 30 posto veća nego prije četiri godine,...

Ivana Petrović: Nitko nema pravo udariti na ustavni poredak Hrvatske

Analitičarka Nove TV i urednica redakcije vanjske politike Ivana Petrović komentirala je situaciju u kojoj se našao predsjednik Zoran Milanović nakon odluke Ustavnog suda...