USUSRET OLUJI:Andrija Matijaš Pauk: Tvrdi vojnik velikog srca. Kad krenemo gorjet će i nebo i zemlja

Ponosno je nakon Oluje 2. rujna 1995. koračao splitskom Rivom na čelu mimohoda sa 4. gardijskom brigadom i drugim postrojbama koje su oslobađale grad Knin, dok im je mnoštvo klicalo. Bio mu je to zasigurno jedan od najdražih trenutaka u njegovoj vojnoj karijeri, a vjerojatno i u životu.

Ali, na njemu se to nije moglo vidjeti. Strog pogled i lice bez emocija, ali uznosito te uspravno držanje dok vojnici stupaju iza njega. Prošli su zajedno brojne bitke od onih obrambenih 1991. do oslobodilačkih operacija iz 1995. To je jedna od rijetkih fotografija Andrije Matijaša Pauka, hrvatskog ratnika koji je ostavio duboki, neizbrisivi, trag.

Bila je to i kruna njegovog ratnog puta otkad se u ljeto 1991. kao dragovoljac u vojarni na Tuškancu u Zagrebu priključio Hrvatskoj vojsci i otišao boriti se na Banovinu. Rat je nakon Oluje bio dobiven, većina domovine oslobođena, ali bio je još jedan zadatak koji su hrvatske snage trebale napraviti u BiH.

Planirao je nakon što i to obave otići u mirovinu ili, kako je volio reći, na masline i srdele. I baš u toj, kako se ispostavilo, zadnjoj bitci Domovinskog rata, poginuo je, nešto više od mjesec dana kasnije, 9. listopada, u mjestu Podrašnica kod Mrkonjić Grada.

Tijekom sukoba sa srpskim snagama protuoklopna raketa pogodila je njegov oklopni transporter. Njegovi suborci su iako jako pogođeni njegovom pogibijom, nastavili bitku, dobili je i onda su pokopali svoga zapovjednika, legendarnog Pauka. U njegovom rodnom mjestu na groblju Gospe od Anđela.

”Pao je junak da bismo mi mogli živjeti… Kad budete brojili imena onih koji su narod vodili do cilja, nemojte zaboraviti ime stožernog brigadira Andrije Matijaša”, rekao je svećenik na njegovu sprovodu kojemu su uz njegovu suprugu Nadu i majku Anku bili nazočni i brojni suborci te mještani.

Andrija je rođen 1947. u mjestu Pozorac, općina Marina kod Trogira. Bio je sklon vojnom pozivu pa je nakon osnovne škole pohađao srednju dočasničku “Školu za oklopno-mehanizirane postrojbe“ bivše JNA u Banjoj Luci. Službovao je po slovenskim vojarnama.

I u tim uvjetima je bio čvrsto hrvatski orijentiran. Zbog jedne je izjave završio u vojnom istražnom zatvoru. „Zašto moram reći kao Hrvat da sam Dalmatinac da bih ublažio to hrvatstvo. Jer, kad kažem da sam Hrvat, onda sam ustaša“, rekao je u jednom razgovoru, nakon čega su ga počeli istraživati. No, kako oni koji su to čuli, nisu htjeli svjedočiti protiv njega, prošao je bez pravnih posljedica.

U to vrijeme je bio sportski aktivan. Bavio se vojnim višebojem, penjao uz konopac, izvrsno je skijao, ali dobivao je nagrade i za tenkovsko umijeće. Od 1981. bio je na službi u Splitu nakon što je u vojarni Divulje bila osnovana tenkovska postrojba.

Kako Hrvatska vojska 1991. bila oskudna s tenkovima, Matijaš se najprije borio u okviru pješadijskih postrojbi na Banovini. Zatim se prebacio na jug zemlje kad je srpski agresor napao i to područje. Prešao je u 4. gardijsku brigadu u kojoj je ostao do kraja. Postaje zapovjednik jedne od satnija.

I kao pješadinac ističe se u brojnim bitkama. Potom od zarobljenih tenkova formira oklopnu satniju koja je imala važnu ulogu protjerivanju neprijateljskih, srpskih, snaga s dubrovačkog područja. Posebno se ističu u borbama za Uskoplje i strateški važan Golubov kamen. U to vrijeme dobiva i nadimak Pauk.

Krajem 1992. u okviru 4. brigade osniva oklopno-mehaniziranu bojnu, kojoj postaje zapovjednik. Nakon toga je nastavio ratovati na šibenskom i zadarskom bojištu. Sa svojom bojnom sudjeluje u akciji Maslenica početkom 1993. Tijekom borbi sa srpskim snagama bio je ranjen gelerima.

Samoinicijativno napušta bolnicu i vraća se sa štakama na bojište. . “Znam da je sve pod kontrolom, ali meni je mjesto među vojskom”, znao je reći, prenose njegovi suborci. Tada je svojim gardistima iz Oklopno-mehanizirane bojne izrekao onaj čuveni podstrek koji je motivirao ljude za borbu: „Kad krenemo, gorjet će i nebo i zemlja“.

Njegovi suborci govore kako je imao prirodni autoritet i ljudima je ulijevao samopouzdanje. Bio je odgovoran i kao vojnik i kao časnik, besprijekornog ponašanja. I u teškim, ratnim, uvjetima, dan je obično započinjao tjelovježbom. I svoje je vojnike poticao na disciplinu i dobru fizičku kondiciju. „Više znoja u miru, manje krvi u ratu“, bila mu je omiljena izreka.

Svoju bojnu je toliko izvježbao da je, kako govore, bila spremna za pokret u svega pet i pol minuta, što je uključivalo ukrcaj tenkova na labudice te ubacivanje sve ostale opreme i streljiva uz vojnike u vozilima spremne za pokret.

Uz to, pomno je planirao provedbu zadataka koji su mu postavljeni. Iako je bio pomalo strog, bio je i jako obziran prema svojim podređenima. Brinuo se za njih. Sebe, pak, nije štedio. Uvijek je želio biti sa svojim vojnicima u ključnim bitkama.

A one su samo dolazile jedna nakon druge. Nakon akcije Maslenica početkom 1993., tijekom sljedeće godine prebacuje se na livanjsku bojišnicu, u BiH. Ratuju za visove Dinare i planinu Šator, kako bi Knin, tadašnje središte srpske paradržave, doveli u poluokruženje.

Nizale su se akcije (Zima ’94, Skok1, Skok“, Ljeto ’95) u kojima su hrvatski tenkovi, nakon što im je put prokrčila inženjerija, došli na visine od 1800 do 2000 metara nadmorske visine što je iznenadilo neprijatelja. Vodile su se teške bitke po izuzetno niskim temperaturama, nerijetko i u snježnim uvjetima.

Tada je svojim tenkistima uoči početka napadnih operacija radio-vezom ponavljao podstrek iz akcije Maslenica. Tako je sa svojom bojnom, a zajedno s drugim hrvatskim postrojbama, među prvima ušao u Bosansko Grahovo (druge su zauzele Glamoč) krajem srpnja 1995. Bio je to ključni vojni korak koji je omogućio početak povijesne Oluje 4. kolovoza 1995.

Sa svojim tenkistima u Knin je ušao kao zamjenik zapovjednika 4. gardijske brigade. Nakon što je ta oslobodilačka operacija dovršena, te nakon što su pobjedonosno prošli u mimohodu središtem Splita, rat za Matijaša i 4. gardijsku brigadu, još nije bio gotov.

Uslijedile su operacije u BiH, Maestral u rujnu i Južni potez u listopadu 1995., koje su trebale prisiliti srpskog agresora na okončanje rata i prihvaćanje mirovnog sporazuma koji je uključivao, kako se kasnije pokazalo, i mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja.

U predzadnjem danu te zadnje bitke stradao je Pauk. Veliki ratni zapovjednik zapravo je, kako je zapisao jedan kroničar, poginuo u trenutku dok je Hrvatska već naveliko slavila kraj rata. Jedan od njegovih suboraca, koji ga je vidio samo pola sata ranije, kasnije je opisao što se zapravo dogodilo.

“Stajali smo na jednoj uzvisini znajući da je neprijatelj u kotlini. Razmišljali smo o strategiji – ići u napad ili im samo dati do znanja da smo tu. Odlučili smo se za ovu drugu opciju. Samo pola sata nakon tih dogovora, Pauk je otišao prema lijevoj strani. Došlo je do tenkovske borbe i u toj unakrsnoj paljbi Matijaš je izgubio život”, rekao je.

Posmrtno je promaknut u čin general-bojnika, a u spomen na Matijaša 4. gardijska brigada, prema njegovu ratnom nadimku, nosi naziv Pauci. I kninska vojarna u kojoj je smještena ta brigada nosi ime ovog ratnog zapovjednika.

Odlikovan je najvišim državnim odličjima. Redom kneza Domagoja, i posmrtno Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom te Redom bana Jelačića. Njegovi osobni predmeti dio su izložbe „Domovinski rat“ u Hrvatskom povijesnom muzeju.

Njegovo ime nosi nastavni centar za obuku u Sinju, a u njegovoj rodnoj Marini glavni trg, kulturno – umjetnička udruga i kino dvorana nose njegovo ime. Također, niz malonogometnih turnira u Dalmaciji nosi njegovo ime, kao i razne kulturne manifestacije, te časnička škola na „Hrvatskom vojnom učilištu dr. Franjo Tuđman.

U njegovom rodnom kraju, Marini kraj Trogira, otkriveno je 2015. godine spomen-poprsje njemu u čast. “Na današnji dan prije dvadeset godina njegovo je ime postalo nit u pleteru hrvatske državnosti”, rečeno je tom prigodom uz dodatak kako se tim činom “postavlja znak vremena jer Andrija je ostao dio nas i naše priče o nesebičnom žrtvovanju, hrabrosti i o pobjedi dobra”.

Na obljetnicama njemu u čast se može čuti kako je kao zapovjednik svaki trenutak koristio za „vojnički dril“ jer nije želio gubiti ljude zbog nedostatka spremnosti. Ali, i čovjek s dušom.

„Bio je moj suborac, moj mentor, moj prijatelj. Andrija je uistinu bio istinski ratnik, ali prije svega čovjek topla srca i pun razumijevanja. Već za života postao je legenda”, rekao je o njemu ratni zapovjednik 4. gardijske brigade i bivši ministar obra Damir Krstičević.

General Ante Gotovina, koji je ratovao zajedno s njim pri zauzimanju Dinare i Šatora i u konačnici vodio u Oluji operaciju oslobađanja Knina, bio je još izravniji.

„Andrija Matijaš Pauk imao je veliku sposobnost da okuplja vojnike oko sebe i uči ih i odgaja, da ih nikada ne šalje u bitke u kojima i sam nije sudjelovao. Zato odajem počast učitelju odanosti domovini i slobodi hrvatskog naroda“, kazao je Gotovina.

Teško se može izreći veća pohvala ovom samozatajnom ratniku koji je baš onakav kakav je bio – tvrdi vojnik velikog srca – ostavio poseban i neizbrisiv trag u borbi za neovisnu Hrvatsku.

PIŠE MARKO BARIŠIĆ

Izvor: Teleskop.hr