Kako to da hrvatskih branitelja nema u članstvu Nadzornih odbora? – pitaju se neki koji su u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata bili prvi kad je trebalo…
Kao prvo, to nije istina. Branitelja ima u nizu Nadzornih odbora, prije svega raznih udruga, od pčelarskih, ribičkih do vinogradarskih, ili bolje rečeno svugdje tamo gdje manje-više nema novaca!
Članstvo u Nadzornim odborima velikih firmi, koje raspolažu s milijardama, obvezno je rezervirano za tzv. uhljebe ili podobne.
U ta tijela pojedine političke i ine stranke „zapošljavaju“ svoje najvjernije članove, a ne mali broj, od gradonačelnika, župana, načelnika, predsjednika političkih stranaka, saborskih zastupnika i drugih obično se nalaze i u pet-šest Nadzornih odbora, jer svako članstvo se plaća najmanje pet, deset ili dvadeset tisuća kuna mjesečno, a odgovornost tih ljudi nije nikakva!
Kad ste primjerice čuli da je neki predsjednik Nadzornog odbora odgovarao što je potpisao da je tvrtka „odlično“ radila (sve po zakonu), dok s druge pak strane zbog nepoštivanja tog istog zakona i kriminala članovi Uprave i menageri su završili s lisicama na rukama?
Evo, kad su svojedobno u koprivničkoj Podravki uhitili zbog kriminala gotovo cijelu tadašnju upravu na čelu sa Marincem i Šestakom ni jedan član Nadzornog odbora nije pozvan ni na informativni razgovor, a kamoli da je kažnjen što su podupirali jedno takvo djelovanje.
Inače, za pojedine branitelje se zna da uspješno vode neke tzv. poljoprivredne zadruge, odnosno OPG-e, ali ne i da su neki od njih na čelu tvrtki koje posluju s milijardama. Izuzetak je jedino general Čermak .Gdje se i kada taj obogatio, kad je prije Domovinskog rata bio obični obrtnik, to je „svemirska“ tajna. Nu, kad se neki menageri „smiluju“ i nagrade svoje radnike s 500 ili tisuću kuna (za dvije, tri, pet godina rada!) to svi mediji objave, kao „senzaciju“, na naslovnim stranicama, a kad ti isti menageri ili članovi Uprava primaju mjesečnu plaću od 100 tisuća kuna, dionica i nagrada u milijunima – to nije ni vijest!?
Vijest nije ni da svaka malo veća općina ili županija u svom vlasništvu ima komunalnu i niz drugih firmi, pa i bazene, u kojima isključivo zapošljavaju svoje vjerne (podobne) članove, ili članove njihovih obitelji.
Kad dođe branitelj da mu zaposle njegovo dijete, pojedini gradonačelnici, župani ili načelnici obično ga „otpreme“ s preporukom- neka mu ga zaposli onaj tko ga je i poslao u rat!
Sve u svemu, kako godine idu, sudionika Domovinskoga rata je sve manje (a sve više po grobljima i bolnicama), a ovih kojima su stvorili hrvatsku državu sve više, odnosno bujaju kao gljive poslije kiše!
Ili, 1991. „svi“ su bili sretni što imamo branitelje, koji su bili spremni i ginuli za Lijepu našu, a 2021.“svi“ su nesretni što moraju i s takvima imati posla, pa su stoga i u svakoj općini i županiji na ulazu postavili i zaštitare da ih ne ometaju (kad se ovi „zgora“ za njih se muče i rade, a oni to „ne razumiju“)!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91,)