Interes Hrvata i njihovih potomaka za povratak u domovinu iz godine u godinu raste. Hrvatska taj povratak potiče mjerama iz programa “Biram Hrvatsku”, subvencijama u iznosu i do 27 tisuća eura za pokretanje vlastitog posla, što je, posljedično, povećalo pritisak na hrvatsko veleposlanstvo u Buenos Airesu.
Prvi korak na tom putu je stjecanje hrvatskog državljanstva, no zbog malog broja diplomatskih misija i konzularnih ureda, a velike geografske udaljenosti, dolazak do dokumenata postaje Sizifov posao, govore nam Hrvati iz Argentine koji već godinama žive u Hrvatskoj.
Novinarka Mariana Campera kaže kako često dobiva upite iz Južne Amerike da im je veleposlanstvo 1000 i nešto kilometara udaljeno i što da rade.
”Između Lime i Santiaga ima 3.300 km, to je 1 dan i 16 sati ako vozite, a ako idete avionom to su tri i pola sata. Ne samo što oni moraju putovati u Santiago, nego moraju ostati barem jednu noć i potrošiti oko 600 eura”, kaže Ana Marija Kuljevan, počasna konzulica RH u Republici Peru, Lima, javlja HRT.
”Caracas se rješava iz Brazilije, to je jako velika udaljenost. Lakše je sjesti u avion i doći u Hrvatsku”, ističe Damir Sančević, ugovorni diplomat.
Samo tri veleposlanstva, ona u Argentini, Brazilu i Čileu, rješavaju nagomilane zahtjeve, a počasnim konzulima ne prestaje zvoniti telefon.
Pomaka ima. Optimistični su, jer se proces ubrzao.
” Termin se znao čekati i po dvije – tri godine”, kaže Mariana Campera.
Venezuelac hrvatskih korijena Damir Sančević nedavno se iz Caracasa preselio u Zagreb. Mislio je da će ovdje nastaviti karijeru i život, no stigao je poziv iz Čilea. Kao ugovorni diplomat odlazi u Santiago. Rješavat će konzularne poslove vezane uz hrvatsku zajednicu.
”Ja sam siguran da mladi u Hrvatskoj ne plešu toliko kolo kao mladi u Punta Arenasu. Oni su vrlo ponosni na te korijene. To je vjerojatno prvi motiv”, rekao je.
A drugi motiv je ono što privlači više-manje svakog emigranta – potraga za boljom sudbinom, boljom mogućnosti da se razvije.
”Mnogi žele doći živjeti ovdje, jer u Južnoj Americi nije bajno”, ističe Mariana Campera.
”Kad se već preda dokumentacija to je najmanje negdje godinu, godinu i pol. U slučaju mog starijeg brata to još traje skoro pa dvije godine. To može značiti da će se netko predomisliti u svojoj odluci hoće li doći ili neće. Život je samo jedan, a vrijeme je novac”, kaže Damian Bazan Mamić, novinar.
U tom pogledu Hrvatska ima jednu realnost, to je demografski problem, koji je više-manje, koliko znam, problem ostale Europe. Mislim da je u interesu hrvatske države privući te ljude, tu dijasporu, smatra Damir Sančević.
Bila bi to, kaže, situacija u kojoj svi dobivaju. Hrvatska bi dobila ljude, a oni novu životnu perspektivu. Ali za to nam kako kaže, treba konkretnija politika prema iseljeništvu.
”Interes je ogroman i ljudi su jako zbunjeni, jer sve im je jako daleko, informacije su samo na hrvatskom ili na engleskom pa im i to otežava jer ne mogu doznati što sve trebaju za taj proces”, ističe Mariana Campera.
U cijeloj Južnoj Americi. Pogotovo u Argentini koja je već godinama u krizi, mladi ljudi su u očaju. U Hrvatskoj zadnjih par godina vidimo da ima posla, pogotovo za mlade radne snage koji bi došli pokrivati sezonu. Moj savjet im je da se ne boje birokracije i da se na kraju isplati, jer svi bi tu mogli pronaći sreću koju sam i ja našao, zaključuje Damian Bazan Mamić.