U jeku opsade Dubrovnika svjetski uglednici diplomatski su nastojali pomoći gradu pod Srđem, među ostalim i šaljući promatračke misije u sam grad i na pregovore s napadačima…
Naravno bezobzirnom srpskocrnogorskom agresoru to nije odgovaralo stoga su na svaki način opstruirali pomoć, pa i prijeteći oružjem, kao primjerice 15. studenog 1991. kada su brodovi Jugoslavenske ratne mornarice napali hidrogliser ”Krila Dubrovnika”.
Hidrogliser je prevozio izaslanstvo UNICEF-a, predvođeno francuskim ministrom za humanitarna pitanja Bernardom Coushnerom, talijanskom ministricom za emigraciju Margheritom Boniver i drugim stranim diplomatima.
Unatoč pogotku u pramac, hidrogliser je uvečer ipak uplovio u Dubrovnik.
Međunarodna zajednica željela je pomoći drevnom gradu kojeg je UNESCO proglasio spomenikom svjetske baštine. Posebno su od studenog, kada je Dubrovnik bio potpuno opkoljen i blokiran, uistinu činili sve kako bi se prekinulo razaranje grada. Nažalost, iako je istovremeno na drugom kraju Hrvatske Vukovar bio u daleko težoj situaciji, tragedija grada na Dunavu nije ih toliko zabrinjavala.
U zadnjim danima herojske obrane vukovarski branitelji i civili bili su prepušteni nemilosti JNA i četnika, što je rezultiralo nevjerojatnim ratnim zločinom nakon okupacije. S druge strane, europska diplomacija mnogo je učinkovitije pomogla Dubrovniku u tim danima.
Italija je javno optužila JNA da ne dopušta dopremanje humanitarne pomoći, a ministrica Boniver zajedno s kolegom Kouchnerom uputila je svjetskoj javnosti apel za spas Dubrovnika. Ti napori donekle su urodili plodom, 18. i 19. studenog brod talijanske ratne mornarice dopremio je humanitarnu pomoć te je u Brindisiju zbrinuo gotovo 800 civilnih izbjeglica.