Unatoč tomu što su nakon Sarajevskog primirja na okupirana područja Hrvatske stigle mirovne snage Ujedinjenih naroda, pobunjeni Srbi su i dalje nastavljali progone i ubojstva Hrvata i ostaloga nesrpskog stanovništva. Uskoro su takozvana UNPA područja gotovo potpuno etnički očišćena, dok su snage UNPROFOR-a sve to mirno promatrale…
U takvim okolnostima Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda 4. listopada 1993. jednoglasno je prihvatilo Rezoluciju 871 kojom se ponovno određuju uloga i zadaci međunarodnih mirovnih snaga na području bivše Jugoslavije. Kako bi se na okupiranim područjima što prije normalizirao život, tražila se hitna uspostava cestovnih i željezničkih komunikacija na području cijele Hrvatske, kao i prijenos struje i vode te stavljanje u funkciju naftovoda.
Rezolucija je to važnija što potpuno ističe integritet i suverenitet Republike Hrvatske u njezinim međunarodno priznatim granicama. Na taj način Hrvatska je potvrdila svoj subjektivitet na političkoj karti svijeta i, što je najvažnije, dobila je legitimitet za kasnije vojno-redarstvene akcije Bljesak i Oluju, nakon što su propali svi napori međunarodne zajednice da se okupirana područja Hrvatske reintegriraju mirnim putem.
No osim afirmiranja Hrvatske i njezinih nastojanja da se politički problemi rješavaju mirnim putem, rezolucija 871 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda nije imala većih rezultata na okupiranim područjima, između ostalog i zato što su je pobunjeni Srbi odbili. Stoga su se dvije godine kasnije njezine postavke na najvećem dijelu okupiranog teritorija morale ostvariti oružanim putem. Time su stvoreni i uvjeti za kasniju mirnu reintegraciju preostalog teritorija Republike Hrvatske.
T.H.