6. listopada 1992. Bosanski Brod – kako je pala Bosanska Posavina?
Sedam mjeseci nakon početka prvih sukoba 6. listopada 1992. hrvatske postrojbe povukle su se iz Bosanskog Broda čime je ujedno i okončana agonija Bosanske Posavine koja je gotovo cijela, osim prostora oko Orašja, pala u ruke bosanskih Srba.
Turbulentno razdoblje Domovinskog rata do danas obilježavaju kontroverze pa iste nisu zaobišle ni interpretaciju prošlosti vezane uz njega. Rat u Bosanskoj Posavini 1992. je, uz vukovarsku bitku, klasičan primjer spomenutih kontroverzi koje se vežu uz neznanstveni pristup interpretaciji prošlosti. Primjere ovakvom pristupu ratu u Bosanskoj Posavini možemo pronaći kod raznih publikacija prilikom čega se pristranim tumačenjima želi prezentirati znatno pojednostavljena slika. Vojni aspekt ove teme, zapostavljen zbog političkog, do danas nije u potpunosti istražen, iako može dati realniju predodžbu ove „epizode“ Domovinskog rata u odnosu na nerealne naknadne konstrukcije. U zemljopisnom smislu prostor Bosanske Posavine definiran je kao ravničarski pojas BiH u porječju rijeke Save.
Proteže se uzduž njezina toka koji je, s bosansko-hercegovačke strane, na zapadu omeđen ušćem Une, a na istoku ušćem Drine u Savu. No od vremena raspada SFRJ i izbijanja rata upotreba pojma Bosanska Posavina gotovo se bez izuzetka koristi za označavanje tek onoga njezina teritorijalno kompaktnog dijela koji je pretežito nastanjen Hrvatima. Konkretno to su bile općine Bosanski Brod, Derventa, Odžak, Modriča, Gradačac, Bosanski Šamac, Orašje i Brčko. Prema ovakvoj koncepciji broj stanovnika Bosanske Posavine bio bi 319.593, od toga su Hrvati činili 133.467 ili 41,76 posto, Muslimani – Bošnjaci 70.907 ili 22,19 posto, Srbi 88.484 ili 27,69 posto, Jugoslaveni 18.145 ili 5,68 posto i ostali 8.590 ili 5,68 posto. Iz uvida u brojčanu nacionalnu zastupljenost i veličine etničkih prostora, uočljivo je da je etnička Posavina imala pretežito hrvatski karakter. Borbe za Bosansku Posavinu vođene su tijekom sedam mjeseci, od travnja do listopada 1992. godine.
Bosanska Posavina bila je za Srbe vrlo važan cilj jer bi ovladavanjem tim područjem uz Savu imali direktan koridor koji bi povezivao Srbiju sa svim okupiranim područjima od Bosne do Hrvatske, čak do Zadra. Stoga je agresija JNA, srpskih pripadnika Teritorijalne obrane, četnika iz Srbije i Crne Gore, angažiranih paravojnih formacija na općinu Bosanski Brod počela još u ožujku 1992., istovremeno s pojavom barikada u Sarajevu i drugim bosanskohercegovačkim mjestima.
Srpska vojna ofenziva Koridor-92
Obranu Bosanske Posavine organizirao je HVO, u čijim su se redovima borili i Bošnjaci, koji su se početkom rata vrlo slabo organizirali za obranu od Srba. Zbog toga su i Srbi bez borbe zauzeli Brčko, najveći grad Bosanske Posavine, premda su bili većina u samom gradu. U tom gradu su Srbi napravili jedan od najvećih pokolja u ratu u BiH, a osobito su stradali Bošnjaci koji su JNA i Srbe dočekivali s Titovim slikama i poklicima Jugoslaviji, što je bilo vrlo naivno.
Za razliku od Sarajeva, situacija u Bosanskom Brodu nije se smirila. Iako je Bosanski Brod obranjen, Srbi su u prvoj fazi sukoba, u nastojanju da izbiju na rijeku Savu, uspjeli zauzeti Bosanski Šamac, Modriču i Brčko. Koliko je Posavina bila važna za neprijatelja toliko je bila važna i za obranu Hrvatske te se tamo šalju i postrojbe Hrvatske vojske.
Tijekom travnja 1992. HVO je oslobodio veliki dio teritorija i grad Modriču, presjekle koridor te odbacile neprijatelja u dubinu Posavine. Srbi, dovedeni u tešku situaciju jer su izgubili koridor, ubrzo su okupili i konsolidirali snage i s čak dva korpusa pokrenuli operaciju Koridor-92.
Napadi su počeli sredinom lipnja, a nakon 12 dana otpora, na Vidovdan, kod Modriče, vojska bosanskih Srba probila je Koridor i tako je Republici Srpskoj osiguran život, Bosanskoj Posavini smrt. Uskoro je pala i Derventa, a potom i Odžak. Nakon stabilizacije bojišnice došlo je do pokušaja hrvatskog protunapada koji je odbijen.
Pad Bosanskog Broda i gubitak Posavine
Posljednja faza obrane Bosanskog Broda trajala je od 30. rujna do 6. listopada 1992. godine, kada su već izmorene naše postrojbe bile u povlačenju. Srbi su krenuli u odlučujuće napade za Koraće, Sijekovac i Novo Selo, te bile u ofenzivi i naletu s preko 20.000 vojnika. Osim toga, prednost Srba u naoružanju je bila golema.
Preostale snage koje su branile Bosanski Brod i ostale posljednje u rasulu koje zavladalo u Posavini, 108. brigada iz Slavonskog Broda, 157. brigada iz Slavonskog Broda, 101. brigada HVO-a iz Bosanskog Broda i dijelovi slavne 3. gardijske brigade iz Osijeka, povukle su se na današnji dan preko Save u Slavonski Brod.
Priča o borbama i padu Bosanske Posavine višestruko je tragična.
Osim ogromnih razaranja brojnih hrvatskih mjesta i sela, velikih ljudskih gubitaka, te egzodusa tisuća Hrvata, ovaj kraj ima i tragičnu sudbinu da je etnički očišćen od Hrvata. Ne zaboravimo, pregovorima u prvoj Jugoslaviji, cijela Bosanska Posavina uključujući grad Brčko pripala je Banovini Hrvatskoj.
O padu Bosanske Posavine pojavile su se mnoge priče, ali valja znati da vojni aspekt ovih borbi nije išao u prilog hrvatskim snagama. Međunarodni čimbenici su morali zaustavljati Hrvatske snage u vojnom djelovanju, što je samo pokazatelj koliko su OSRH-e bile prejake za već razbijene srpske i jna agresore.
Tri godine kasnije 1995. Hrvatske snage su bile u velikom pobjedničkom naletu pred ulaskom u Banja Luku, čiji je pad zaustavila SAD i međunarodna zajednica. Hrvatske su snage bile u poziciji da iziđu na granice povezane rijekom Drinom, ali su ih u tom , zbog samo njima poznatih razloga zaustavili SAD i međunarodna zajednica koja nam je na samom početku obrane od srpske agresije, zahvaljujući tadašnjem ex jugoslavenskom političaru Budimiru Lončaru, uvela embargo na naoružanje a samim tim i uskratile pravo Hrvatskog naroda na samoobranu, što je jako zanimljiva povijesna činjenica, da su tom ubilačkom rezolucijom vijeća UN tj uvedenim embargom, praktički osudili Hrvate i Hrvatski narod na smrt pred razularenim srbočetničkim agresorom.
SAD i međunarodna zajednica su morali zaustavljati prodor Hrvatskih snaga!
Da Hrvatske snage nisu tad zaustavljene od strane SAD i međunarodne zajednice, Hrvatske snage bi u snažnom vojnom naletu oslobodile, bez većih problema, i Hrvatsku Bosansku Posavinu.
Zaustavljanje Hrvatskih snaga od strane međunarodnih čimbenika samo je dokaz koliko je Hrvatska vojska sa svojim vrhovništvom i odlučnim zapovjedništvom bila prejaka za agresore, da su ih morali spašavati SAD i mnogi drugi.
Potpuno oslobađanje svih hrvatskih okupiranih prostora uslijedilo je 5. kolovoza u VRO Oluja, kada su Hrvatske snage pomele srpskog neprijatelja i otjerale ga u srpski pašaluk odakle su i došli ubijati nevin i potpuno nenaoružan Hrvatski narod.
VIDEO-OVDJE-https://web.facebook.com/kupidrbpz/videos/475340633492582/