Jedan od sudionika akcije oslobađanja JNA kasarne i ulaska hrvatske vojske u današnju Vojarnu 123. brigade je i Tomica Galović, tada pripadnik 63. samostalne bojne ZNG…
– Prvo je bila nevjerica da su se predali. Prebjezi iz JNA vidjeli su kolika je naša snaga i nisu se usudili jer su znali da ćemo ih potući do temelja. Tadašnji se zapovjednik Husnjak tresao kao šiba na vodi kao i mnogi drugi. Međutim, na licima pojedinih vojnika vidjelo se olakšanje i sreća kad smo ih ljudski nahranili i ispratili na koju god su stranu htjeli otići. Dlaka s glave nije im pala. Ponosan sam što sam dio te priče – rekao je Galović.
“Na današnji smo dan prije 28 godina skinuli zadnju petokraku u Požegi. Od tog dana piše se slavna povijest svih naših postrojbi.
Budite ponosni i neka nas iduće godine bude barem još toliko”, poručio je 2015.godine umirovljeni brigadir Krešimir Pavelić, predsjednik Koordinacije braniteljskih udruga na proslavi Dana hrvatskih branitelja Požeško-slavonske županije u požeškoj vojarni.
Nažalost se danas na mnogim portalima i svim ostalim medijima u Hrvatskoj – jako malo piše i govori o “Danima ponosa i slave”, drugim riječima, želi se zatomiti istina o obrani Hrvatske od srpskog, crnogorskog, četničkog i jugofašističkog jna agresora na Hrvatsku.
O tom svjedoči i najnoviji kurikul iz povijesti o obrambenom Domovinskom ratu u kojem doslovce nema ničega o stvaranju današnje nezavisne, slobodne, samostalne i demokratske države Hrvatske, o čemu je Braniteljski portal jako često upozoravao sve hrvatske institucije i udruge hrvatskih branitelja..
-OTKRILI SMO: UPOZORENJE SVIMA- U KURIKULU PREDMETA POVIJEST NEMA POVIJESTI DOMOVINSKOGA RATA!…
Nad ovim nemilim problemom ponajprije bi se MORALI pozabaviti oni iz Ministarstva hrvatskih branitelja, ureda predsjednice, Sabora, Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, ali i sve duge Hrvatske institucije , a posebice braniteljske udruge proizišle iz Domovinskog rata koje su dobrim dijelom postale svrha same sebi-(čast iznimkama!).
Domovinski rat široko je prihvaćen naziv za razdoblje hrvatske povijesti u 90-im godinama XX. stoljeća, u kojem je stvorena, a potom u nametnutom ratu i obranjena suvremena Republika Hrvatska.
Nastojanje da se Domovinski rat prikaže kao „građanski rat” pokušaj je zamagljivanja činjenica jer osim teoretske podloge, koja u obzir uzima da je u tom ratu na strani agresora sudjelovao dio Srba iz Hrvatske, a koja je potpuno nevažna za razumijevanje karaktera Domovinskoga rata, svi drugi elementi pokazuju da je riječ o osvajačkom ratu započetom u ljeto 1991. radi pripajanja Srbiji znatnih dijelova Hrvatske, a potom Bosne i Hercegovine, odnosno radi ostvarenja glavnoga cilja velikosrpske politike – da „svi Srbi žive u jednoj državi”, koju je tada provodilo srbijansko vodstvo predvođeno Slobodanom Miloševićem.
Do tada su tekle pripreme za agresiju, koje se očituju kroz protuustavno i terorističko djelovanje te naoružavanje i oružanu pobunu dijela Srba u Hrvatskoj od sredine 1990. (tzv. puzajuća ili prikrivena agresija).
Oni koji govore o „građanskom ratu”, ne samo da uglavnom izbjegavaju spomenuti odgovornost Srbije za rat (bez vojne te ostale logističke i financijske pomoći Srbije, nakon što je pridobila JNA na svoju stranu, rata ne bi ni bilo), nego uglavnom zanemaruju i činjenicu da se rat vodio radi pripajanja dijela teritorija RH Srbiji, a ne zbog promjene ili preuzimanja vlasti u Hrvatskoj.
Naime, srpski izvori jasno pokazuju da, nakon što je Hrvatska 25. lipnja 1991. proglasila svoju neovisnost i samostalnost, niti jedan relevantan dokument političkog ili vojnog vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj ne pokazuje njihovu namjeru da ostanu živjeti u Hrvatskoj, odnosno da prostor koji su do kraja 1991. okupirali uz pomoć JNA i snaga iz Srbije i Crne Gore mirnim putem vrate u ustavno-pravni sustav Republike Hrvatske.