Milan Malbaša, srpski komedijaš rodom iz Ceranja Gornjih kod Benkovca, autor je skeča „Priče iz otadžbine“ u kojem dva vrla „krajišnika“ razgovaraju. Scena i dijalog tipični su za ono vrijeme koje se ratnih devedesetih odvijalo u zaleđu Biograda na Moru, gdje su tako neshvatljivi, necivilizirani i suludi srpski ratni zločini, između ostalih rušenje crkve i paljenje cijeloga sela Škabrnje, poslužili autoru za sprdnju…
Dijalog na lokalnom srpskom narječju teče otprilike ovako;
Aj živio.
Ma čueš ti, rec ti men’, unaj, koj unu bunjevačku unaj katoličku crkvu srušja gore u Benkovcu?
Ma uni brte, uni iz Biograda, uni su unaj mislili su da će Martić doći u SUP, a ti znaš da su benkovački SUP i njeva crkva odma na tricet metara i bacli granati a granata pravo na krst. U iljadu kumada odnese joj vrag sreću mislim crkvi njiovoj.
(SUP – skraćenica od Sekretarijat unutrašnjih poslova, nekadašnji naziv za policiju, odnosno miliciju u SFRJ*)
A dobro, ‘ko je unda u Škabrnji popalio onoliko kuća, cijela Škabrnja izgorla?
Brte, brte izbio izbio požar
Ali kako kad je 300 kuća svaka za se izgorila, svaka posebno izgorla čoeče?!
Tristo požara. Čueš, nemoj to divaniti vrag ti sreću mantom! Sto puta, sto puta unaj, sto puta reci da su uni, pa će i uni misliti da su uni.
Zvuči kao da je cijeli ovaj skeč napisao Milan Malbaša po uputama i smjernicama Dobrice Ćosića, oca srpske nacije, koji je svojedobno u romanu „Deobe“ pisao: “Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bijedu… Laž je vid našeg patriotizma… Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno” .
(Dobrica Ćosić jedna je od ključnih figura u stvaranju čuvenog Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), što je u osnovi bio strateški program realizacije projekta Velike Srbije. Memorandum SANU odredio je „smjer rješenja srpskog pitanja unutar SFR Jugoslavije. Dokument je objavljen u javnosti putem „Večernjih novosti“ u dva nastavka krajem rujna 1986. godine.)
Dana 3. rujna 1992. godine lokalni Srbi iz Ravnih kotara miniranjem su srušili katoličku crkvu u Benkovcu i na tom mjestu podigli tržnicu. Bilo je to tri dana nakon skupa u obližnjem Bukoviću, kada je ovaj kraj već etnički očišćen od Hrvata, posjetio zločinac Željko Ražnjatović Arkan uz veliko slavlje. Benkovac je i mjesto pokušaja ubojstva predsjednika Franje Tuđmana u ožujku 1990. i jedno od žarišta srpske (lokalni Srbi i JNA) pobune protiv Hrvatske.
Benkovac je hrvatski gradić u sjevernoj Dalmaciji i središnja župa Ravnih Kotara, smješten 30 kilometara istočno od Zadra i 20 kilometara sjeveroistočno od Biograda na Moru. Od 1743. g. je samostalna kapelanija i nakon stotinu godina bio proglašen župom – 1840. godine. Župni je zaštitnik sv. Ante Padovanski. Središtem dekanata postaje 1869. godine i pripada mu deset župa. Bio je važno cestovno križište i željeznička postaja na pruzi Zadar, Knin, Zagreb. Opkoljen je plodnim poljoprivrednim naseljima: Polača, Nadin, Vrana, Koriat, Perušić…
Prije Domovinskog rata bio je Benkovac općinsko središte s više od 4 000 stanovnika. Mjesto je dobilo ime po uglednim velmožama Benkovićima koji se spominju već krajem 15. st. Oni su sagradili kaštel Benković, ogradili ga visokim zidom i kulama. S istočne, vanjske strane podigli su crkvicu. S vremenom se oko brežuljka s kaštelom razvilo naselje koje je dobilo naziv Benkovac. Do 1743. godine ostao je u sastavu župe Perušić.
U Benkovačkom ljetopisu (br. 3/1994.) možemo pročitati ovu Bajku o Bukovici: Benkovačkom ljetopisu (br. 3/1994.) možemo pročitati ovu Bajku o Bukovici:
“Bijaše to davno, davno prije vremena Velikog Rata, kada je ZVONO još stajalo na svome mjestu i ispunjavalo svoju svrhu. Nedjeljom je ono zazivalo puk na molitvu, a za olujnih dana, kada je na škrtim poljima snivao tajanstveni plod zemlje bukovačke, ono je razgonilo olujne oblake. Zvuk toga zvona određuje vrijeme svakoga od nas. U času smrti je njegova nevina pjesma pratila duše na putu k plemenitom licu Boga… Zlotvor je u jeku Velikog Rata ukrao Zvono i, kažu, pretopio ga ili prodao za nekoliko boca rakije… Zato danas nad tim krajem ne zvone zvona, ali zvoni kletva bukovačkih majki…” (Ivica Kamber, iz povijesti ukradenog Zvona).
Početkom 16. st. osvojili su naše Kotare Osmanlije, koji su staru benkovačku utvrdu pretvorili u svoj kaštel. Benkovac se oslobodio Turaka 1647. godine. Na njegovu povijesnu kaštelu podigla je obitelj Borinović (Borić) crkvicu sv. Ante, tvrdi Bianchi, a ninski biskup je proglasio 14. 6. 1743. crkvom samostalne kapelanije benkovačke. I otad je ona služila kao župna crkva sve do 1865. godine, od kada je u središtu Benkovca podignuta nova crkva u čast Male Gospe, Rođenja Blažene Djevice Marije. Crkva je posvećena 8. rujna 1865. a obnovljena 1962. godine…VIŠE FOTO-OVDJE