Michael Palaich: američki Hrvat treće generacije, kada je 1989. godine, radeći na pripremi filma “Bleiburška tragedija” izjavio je;
-“Ne možemo prihvatiti da su u prošlosti određeni pojedinci bili osuđeni za ratne zločine zato što su krcali ljude u stočne vagone, dok su Britanski časnici koji su učinili to isto kasnije postali članovi parlamenta, i nikada nisu bili optuženi za ratne zločine. Ne možemo prihvatiti da su Sjedinjene Države izručile osamdeset godišnjeg dr. Andriju Artukovića Jugoslaviji 1986. godine, dok je određeni Hrvat i bivši Titov partizan slobodno živio u Mississaugi u Canadi većinu svog života unatoč tomu što je pobio bezbrojne Hrvate u Jazovki godine 1945.
Ne možemo prihvatiti da ulice i trgovi u Hrvatskoj nose ime Josipa Broza Tita, istog onoga koji je organizirao pokolj cijele generacije Hrvata, dok njegovi sljedbenici tvrde kako je on heroj jer se borio protiv fašizma. Čovjek koji prigrli ideju osobne slobode mora osuditi i fašizam i komunizam. Fašizam i komunizam su antiteza osobnoj slobodi. Opozicija fašizmu ne znači da je netko dobar čovjek, ako je taj isti bio komunist koji je ubijao 1945. godine. Isto tako, opozicija komunizmu ne znači da je netko dobar čovjek ako je isti taj ubijao na drugoj strani 1941. godine.
Rješenje je jednostavno. Nemojmo biti selektivni kod predvođenja ratnih zločinaca pred sud. Ne smijemo samo slati Hrvate u Hag, dok oni koji su odgovorni za ratne zločine 1945. godine još uvijek hodaju ulicama, čak i ako hodaju uz pomoć štapa. Ne smijemo imitirati selektivni tretman ratnih zločinaca u zemljama kao što je Velika Britanija, dok su sami Britanci desetljećima znali da su neki od njihovih vlastitih vojnika počinili ratne zločine protiv Hrvata, i to po definiciji njihovih vlastitih tužitelja nakon Drugog svjetskog rata. Suđenje ratnim zločincima nije stvar osvete. Ono je stvar pravde. Hrvatska neće zacijeliti sve dok njena zagnojena rana koja se zove Bleiburg ne zacijeli, a jedini je lijek za to pravda za žrtve.”