Na okupiranome području Miljevačkog platoa (na Miljevačkom platou su isključivo živjeli Hrvati) okupator je maltretirao preostalo stanovništvo, minirao i palio domove Miljevčana. Također su s okupiranoga područja vršeni topnički napadi na Šibenik i Skradin…
Akciji „Miljevačka oluja“ prethodila je akcija oslobađanja Nos Kalike (02. ožujka 1992.) koju je izvela 2. satnija 4. bojne 113. brigade HV-a. Ta akcija je omogućila sljedeće akcije HV-a. Nakon akcije Nos Kalika agresor je ubio četvoro Miljevčana, dvadesetak ih je odveo u Kninski zatvor te uništavao domove Miljevčana pa je stanje postalo neizdržljivo. To je bio glavni povod za akciju „Miljevačka oluja“.
Da nisam oslobodio Miljevce, bio bih jedan od najodlikovanijih Tuđmanovih generala
Brigadir Ivan Bačić jedan je od ratnih zapovjednika 113. šibenske brigade za vrijeme čijeg zapovjedništva je brigada izrasla u respektabilnu vojnu silu. Osmislio je vojne operacije oslobađanja Nos Kalika, a kasnije i Miljevačkog platoa koje su pokazale agresoru da je hrvatska vojska spremna za oslobođenje okupiranih područja. Ipak, operacija oslobađanja Miljevaca ostala je kontroverzna jer se tada na noge dignula međunarodna zajednica, a pojavile su se i špekulacije da je Bačić Miljevce oslobađao na svoju ruku što on odlučno demantira. – Izvođenje Miljevačke operacije u lipnju 1992. godine izazvalo je mnogo nedoumica i problema, posebice vodstvu države jer je izglasana rezolucija Ujedinjenih naroda, a nama je naređeno da se povučemo. No, moram reći da su velike stvari proizašle iz oslobođenja. Neprijatelju smo dokazali da smo toliko jaki da možemo osloboditi hrvatsku državu, a to smo dokazali i svijetu. Od Šibenika smo otklonili velik dio opasnosti, a da su krenule i druge brigade, mogao je i Drniš pasti. Mislim da je predsjednik države Franjo Tuđman bio vrlo zadovoljan oslobođenjem, ali to nije smio pokazati – kazao je Bačić. Kontorverze oko oslobođenja Miljevaca su se pojavile, kaže Bačić, jer nije bilo jasnog hrvatskog stava. Naime, Tuđman je imao ograničenja koja nije mogao reći hrvatskom narodu jer je morao vagati s međunarodnom zajednicom. Ipak, Bačić ističe kako je žalosno što nije tajno priznao vojnicima da su napravili dobru stvar, a nakon operacije Miljevci su počele padati i glave iako Bačić napominje kako je Miljevce oslobodio, ne prema zapovijedi, već prema direktivi vrhovnog zapovjednika, najvećem dokumentu u liniji zapovijedanja. – Miljevce sam oslobodio jer je neprijatelj stalno kršio primirje. Ja sam čelu vojske vratio Hrvatskoj dio teritorija, a zbog toga sam i kažnjen. Omalovaženi su oni koji su zapovijedali operacijom oslobođenja Miljevaca, a da ih nisam oslobodio, mislim da bih bio jedan od najodlikovanijih Tuđmanovih generala – kazao je Bačić koji je u mirovini dogurao do najnižeg generalskog čina. Miljevci se mogu mjeriti s Maslenicom.
– Bačić ističe kako se operacija Miljevci može mjeriti s Maslenicom jer je operacijom šibenskih vojnika ugroženo sjedište Republike Srpske Krajine s pet puta manje vojske i to šest mjeseci ranije, dok je na Maslenici ratovala elita hrvatske vojske u sva tri roda sa sličnim rezultatima. Oslobođenje Miljevaca je, kaže, bilo važno jer je tada prvi put krenula evakuacija Knina. Prije Miljevaca 113. brigada je pod Bačićevim zapovjedništvom oslobodila i Nos Kalik, prostor između Krke i Čikole odakle je prijetila stalna opasnost minobacačkim napadima prema hidroelektrani na Krki. – Moja brigada je od listopada 1991. godine, kad sam preuzeo dužnost, toliko ojačala da sam procijenio da možemo osloboditi Nos Kalik. Imali smo realne uvjete da obavimo brz napad preko Čikole i Krke s 2. na 3. ožujka. Tada je u Kninu bio zapovjednik bio Ratko Mladić s kojim sam pohađao jednu ratnu školu u Beogradu. Poručio mi je po UNPROFOR-u da će izvršiti snažan protunapad ako se ja s hrvatskom vojskom ne povučem s Nos Kalika što na kraju nije uradio, a zanimljivo je da je Nos Kalik možda i jedini pravi poraz u Mladićevoj vojničkoj karijeri – istaknuo je Bačić te se prisjetio i Tuđmanova ukora zbog akcije kada se ispred stotinjak časnika zaderao ‘Tko je taj pukovnik Bačić?’ te ga upitao zašto okolo priča da je oslobodio Kalike.
Herojska obrana Stolova Poslije Nos Kalika 113. brigada je pozvana da s jednim dijelom snaga ide u obranu Neretve, odnosno na Stolove gdje su se vodile žestoke bitke koje su mogle rezultirati odsijecanjem Hrvatske na dva dijela. Sa Stolova su pobjegle makarska i imotska brigada pa su pozvani Šibenčani. – General Janko Bobetko je bio neprikosnoven u svojim zahtjevima te je tražio da dio 113. brigade ode braniti Stolove. Moram reći da velik broj naših ljudi nije bio spreman ići u Hercegovinu. Dvije satnije pod vodstvom Vukšića i Maleša su mi pobjegle u Šibenik o čemu sam izvijestio generala Bobetka. Javio sam u Šibenik da pripreme dolazak četvrte bojne na čelu s Mazalinom koja je bila izvrsna bojna jer nisam želio da ljaga padne na naše ime – ispričao nam je Bačić koji je Bobetku obećao da Stolovi neće pasti što se na kraju i obistinilo. Akcije Nos Kalik, obrana Stolova i oslobođenje Miljevaca pokazali su da je 113. brigada pod Bačićevim vodstvom krajem 1991. i početkom 1992. izrasla u jednu od najjačih hrvatskih vojnih formacija. Umjesto da je dobio počasti kao vrhunski ratni zapovjednik koji je bio na čelu jedne od prvih oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, Bačić je degradiran. Doduše, nije mu oduzet čin, ali mu je oduzeto zapovjedništvo 113. brigadom, imenovan je za nastavnika u zapovjedno-stožernoj školi, a na svoj zahtjev je 1995. godine i umirovljen bez da je sudjelovao u Oluji.
Napad je počeo iz tri smjera, bez topničke pripreme, s ciljem da se iznenadi neprijatelj što je uspjelo. Neprijatelj je krenuo tenkovima iz vojarne Trbounje, ali nakon što je uništen prvi tenk, ostali su se vratili u vojarnu. Borbe su trajale cijeli dan 21. lipnja do jutra 22. lipnja 1992. godine.
Dana 21. lipnja 1992. munjevitom akcijom oslobođen je golem dio okupiranog teritorija između rijeka Čikole i Krke, sedam sela i više zaselaka u šibenskom zaleđu
Agresoru su naneseni znatni gubitci u ljudstvu i tehnici: 60 poginulih, uništena 3 tenka, 2 oklopna transportere, 4 kamiona, zarobljeno 18 vojnika, 1 tenk, 2 oklopna transportera, 6 haubica 150 mm, 17 motornih vozila, 4 topa ZIS-a, 2 minobacača 120 mm, 5 netrzajnih topova, 2 OULK 9 K11 i veća količina streljiva.
U akciji je poginulo 6 boraca, a 2 borca su umrla od posljedica ranjavanja: Ivica Goreta, Petar Sedlar, Milan Novaković, Ivica Barišić, Mate Pućo, Nikola Cigić, Ante Škopljanac i Halid Kopić.
Zbog složene političke situacije zatraženo je od hrvatskih vlasti da se hrvatske snage povuku što je zapovjednik akcije odbio, a kasnije je izjavio: “Bili smo svjesni da bi u slučaju povlačenja stradanja bila još veća, pa je 23. lipnja došlo do protuudara Torbičinih vojnika. Uspjeli smo zadržati oslobođeni teritorij, a onda su počeli pregovori o predaji tijela
Obljetnica je oslobođenja Miljevaca…
Prije 30 godina 21. lipnja 1992. godine oslobođeno je sedam miljevačkih sela…
Akcija je trajala od ranih jutarnjih sati 21. do jutra 22. lipnja, svega 24 sata, a u njoj su sudjelovali pripadnici 4. bojne 113. brigade te dijelovi 3. bojne 142. brigade, Policije i Vojne policije.
To je bila jedna od prvih velikih akcija Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, u kojoj je oslobođeno 108 četvornih kilometara.
Poginulo je šest hrvatskih branitelja, a dvojica su u idućim danima umrla od posljedica ranjavanja. Još devet branitelja poginulo je u borbama što su se na tom prostoru odvijale od 1991. do 1993. godine. Tijekom Domovinskog rata srbi su mučki ubili i osam miljevačkih civila.
Skupne snage domicilnih postrojbi Hrvatske vojske izvele su 21. lipnja 1992. munjevitu akciju kodnog naziva operacija „Miljevci“ u kojoj su oslobodile golem dio okupiranog teritorija između rijeka Čikole i Krke. Oslobođeno je sedam sela i više zaselaka u šibenskom zaleđu, odnosno otprilike oko 100 četvornih kilometara okupiranog područja koje se zbog geografskih posebnosti najčešće naziva Miljevački plato. Unatoč tome što je ova akcija imala golem značaj za sigurnost Šibenika i šibenskog zaleđa, unatoč brojnim posebnostima jer je akcija provedena u vrlo složenim uvjetima i bila je dugo vremena „vruća tema“ mirovnih pregovora, hrvatska javnost nedovoljno zna o operaciji „Miljevci“.
Još od proljeća 1991. stanovnici miljevačkih sela bili su izvrgnuti prijetnjama pobunjenih Srba, a nakon zaoštravanja sukoba već od ljeta dio stanovništva postupno napušta svoja ognjišta, dok se dio Miljevčana stavlja na raspolaganje 4. bojni netom ustrojene 113. brigade ZNG-a (šibenska brigada ustrojena je 19. lipnja 1991.).
Daljnji egzodus stanovništva nastavio se od sredine rujna, odnosno od okupacije Oklaja i Drniša, ponajprije zbog činjenice da su mogućnosti evakuacije bile svedene na jedinu odstupnicu, preko mosta na rijeci Čikoli. Iako su od listopada pobunjeni Srbi i JNA preuzeli punu kontrolu nad područjem Miljevaca, jedan dio stanovništva ostao je živjeti na svojim ognjištima, a na njih je vršen pritisak za iseljavanje jer je cilj srpskog agresora bio etnički očistiti okupirano područje. Bila je to hrabra odluka preostalog stanovništva jer pritisak je iz dana u dan bio sve veći, posebno zbog toga što je od kasne jeseni 1991. hrvatska strana počela izvoditi sve češće diverzije. Na okupirano područje ubacivane su manje diverzantske skupine koje su prikupljale obavještajne podatke o rasporedu neprijateljskih snaga ili su organizirale prepade u kojima su nanosili gubitke pobunjenicima.
Djelovanje tih skupina bilo je uvjetovano, donekle i olakšano činjenicom da okupator nije držao obranu na klasičan način, već je nadzor čitavoga Miljevačkog platoa provodio svakodnevno vršeći ophodnju oklopnim vozilima i pješačkim snagama čija je baza bila u vojarni „Trbounje”. Diverzantske akcije nosile su dobre rezultate, kako u prikupljanju informacija, tako i u nanošenju gubitaka neprijateljskoj strani. Tako je već 11. studenoga 1991. ubačena Izvidničko- diverzantska grupa sastavljena od 15 domicilnih vojnika iz 1. satnije 4. bojne 113. brigade HV-a pod zapovjedništvom Ante Vranjkovića…
Nakon „Miljevačke oluje“ dio Miljevčana vratio se iz progonstva u razrušene domove svojim svakodnevnim poslovima. Mnogi donatori i Caritas Šibenske biskupije pomogli su taj povratak.
H.H./ G.S.
RATNI ZAPOVJEDNIK 113. ŠIBENSKE BRIGADE HV-a IVAN BAČIĆ:DR.SC. LJILJANA ZMIJANOVIĆ JE MOJ VOJNIK!…