Proslava blagdana Kristova rođenja stvara ozračje iznimne radosti. Božje djelovanje i njegova Objava postaju čudesni instrument i način kojim radost postaje dio čovjekove stvarnosti. Po slavlju božićna radost postaje dio Crkve i života vjernika…
U današnjem svijetu Krist je, međutim, neprimjetan u slavljenju svetkovine Božića i božićnoga vremena. Unatoč boljitku i sveprisutnomu božićnom ugođaju, dominira kriza radosti: umjesto radosti i ispunjenosti, nakon gašenja božićnih lampica i pospremanja božićnih ukrasa, javlja se osjećaj ispraznosti i tuge.
Približavanje Kristova utjelovljenja razlog je osvješćivanja važnosti blagdana i njegova značenja za čovjeka današnjeg svijeta i za njegov način življenja. Uobičajena je pojava u gotovo svakoj kršćanskoj zemlji da se rijetko može čuti čestitka: »Sretan Božić« ili spomen na proslavu svetkovine Isusova rođenja. Opće je prihvatljivo, politički korektno i neutralno poželjeti »ugodne praznike« ili blagdane te tako ukloniti sve svojstvene elemente za blagdan Božića kako se nitko ne bi osjetio ‘isključenim’ ili ‘marginaliziranim’. Na taj se način dolazi do paradoksa da je Božić slavlje bez slavljenika. Postoji proslava i ozračje ljudske radosti, a pritom se zaboravlja tko je temeljni izvor Božićne radosti. Božić nije ponajprije slavlje događaja, već slavlje Osobe.
Blagdan Božića u svojoj je naravi ostao blagdan dobrote i ljubavi. I dalje se čestita, izmjenjuju se dobre želje, no često se ne izlazi izvan okvira tog jednoga dana. Blagdan Božića tako je postao blagdan sentimentalnosti jer se slave dobri osjećaji, prilika da se obitelj okupi, slavlje je to dječje radosti… Postao je i blagdan konzumizma jer se za Božić kupuje mnoštvo poklona. Na kraju, postao je i blagdan društvenosti jer obitelji često odlučuju ići na putovanja ili provode blagdane izvan obiteljskoga doma.
Proturječje Božića u modernome svijetu jest da je Krista kao slavljenika premalo, a božićnog ugođaja kao slavlja previše.
Blagoslovljen Božić !