U Sisku se otvara džamija, stiže Erdogan, sve je tempirano u vidu povijesnih događaja i smrti Nikole Šubića Zrinskog te na rođenje Blažene Djevice Marije na Malu Gospu. Žalosno da se slavi odsijecanje glave čovjeku koji je ratovao protiv Osmanlija još od svoje rane mladosti i prošao kroz mnogobrojne okršaje. Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Tijelo je pokopao Mustafa Vilić iz Banje Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik.
“Ja Nikola knez Zrinski obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!”
Grof Nikola IV. Zrinski Siget, ubijen 7. rujna 1566., bio je hrvatski državnik i vojskovođa, jedan od najslavnijih velikana hrvatske i mađarske povijesti, član velikaške obitelji Zrinski. Nikola je ratovao protiv Osmanlija još od svoje rane mladosti i prošao kroz mnogobrojne okršaje.
Za vrijeme svoga banovanja, Zrinski je spasio “ostatke ostataka” (lat. “reliquiae reliquiarum”) hrvatskog kraljevstva od sigurne propasti. Uspješno je ratovao i dobio velik broj bitaka. Godine 1556. Zrinski se odrekao banske časti jer je kralj Ferdinand povjerio zapovjedništvo nad dijelom banske zemlje Ivanu Lenkoviću i tako udario temelje kasnijoj Vojnoj krajini,. te je savjetovao kralju Ferdinandu I. neka postavi Petra Erdődya za novog bana. Kralj je teška srca ispunio zahtjev Zrinskog, ali mu je ipak udovoljio i otpustio ga je u najvećoj milosti imenujući ga pritom meštrom kraljevskih tavernika (rizničara). Godine 1566. sultan Sulejman I., u već dubokoj starosti (72 godini života) s više od 100.000 vojnika i 300 topova na svoj trinaesti pohod, a ukupno sedmi na Ugarsku. Cilj je bio osvajanje Beča koji bi potom poslužio kao polazna točka za daljnja osvajanja. Osim što ga je starost potaknula na jedan zadnji, veliki pohod na Ugarsku, dodatna motivacija bila je i neuspješna osmanska opsada Malte 1565. godine, krvavi i neuspjeli pohod koji nikako nije smio biti zapamćen kao posljednji pohod velikog sultana Osvajača.
Zrinski (tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava) je dobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2.500 ratnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim riječima “Ja Nikola knez Zrinski obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!”
Opsada je počela 5. kolovoza i trajala je punih mjesec dana. Kako se sigetska posada junački branila i pritom nanosila teške gubitke osmanskoj vojsci, veliki vezir Sokolović poslao je Zrinskom strelicu s pismom u kojem mu je obećao da će mu darovati čitavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Međimurju, te traži da mu preda grad ako ga želi živa, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa će ih sultan još i nagraditi. Iako su znali kako ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoć, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi. Tako su od jutra do mraka branitelji i dalje nastavili uspješno odbijati mnogobrojne juriše, nanoseći teške gubitke osmanskoj vojsci. Sultan Sulejman I. je iznenada umro 4. rujna, ali veliki vezir Mehmed-paša Sokolović vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad, Osmanlije su očekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te su junački poginuli, skupo prodajući svoje živote. Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz kroz osmansku skupinu kod pokretnog mosta, Nikola Zrinski krenuo je u proboj iz utvrde. Najprije je pucao iz samokresa, a zatim Turke nastavio sjeći sabljom. U neravnopravnoj bitci, Osmanlije su Zrinskog triput pogodili iz arkebuza, dvaput u tijelo i jednom u glavu. Kada je pao s konja, okružili su ga njegovi vitezovi kako bi ga obranili. Među ostalima, poginuli su plemići Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić, Lovro Juranić i Đorđe Pozojević. Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Tijelo je pokopao Mustafa Vilić iz Banje Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskog bana, jednog od najvećih europskih junaka onoga vremena, vezir Mehmed-paša Sokolović poslao je svom bratiću budimskom paši Mustafi. Ovaj ju je, pak, kao opomenu poslao carskom generalu Egonu od Salma. U tabor carske vojske kod grada Jura (Győr) glava Nikole Zrinskog dopremljena je 14. rujna. Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin Juraj (IV.) Zrinski, zet Baltazar Batthyány i svak Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, lokalitetu nedaleko Čakovca, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.
Autor-tekst i video-Ivan Vohrić
