Legendarnoj protuoklopnoj postrojbi iz Borova naselja Žutim mravima jutro 26. rujna 1991. ni po čemu nije bilo posebno. Iz pravca Trpinje, po istoimenoj cesti, prema njima su krenuli tenkovi i transporteri JNA. Do tada su ih uništili desetke i «posao» koji se našao pred njima nije ih posebno uzbuđivao. Još jedan bio je pogođen od strane Žutih mrava. Iz tenka se nekoliko metar uvis podigao plamen. I ovoj bi priči u tom trenutku vjerovatno došao kraj da za nišanskim spravama uništenog tenka nije sjedio tada 24-godišnji Siniša Jovanov iz Pančeva.
Siniša Jovanov, momak iz Pančeva postao je potom dobar prijatelj pokojnog heroja Andrije Marića. Priključio se Žutim mravima i obrani Vukovara nakon što je njegov tenk pogođen te zarobljen. Ovo je priča o njemu.
Nakon što mu je tenk uništen pogotkom, izvukao se iz njega i uvukao u obližnju kuću u kojoj je proveo ukupno desetak dana. “Proveo sam 2-3 dana u nekom špajzu u mraku, izgubljen i u strahu, onako gladan posegao sam za nekom tekućinom da ublažim žeđ, mislim da je bio paradajz u boci, ali mi je poslije par gutljaja palo na pamet da je možda otrov! Slušao sam kako Hrvati često šetaju po dvorištu i čuo sam Marića (Andriju op.) i taj mi se čovjek činio smiren i dobar…
Tko zna koliko bi tako ostako da u jednom trenutku baš ta kuća braniteljima Trpinjske ceste nije zatrebala za poziciju s koje su namjeravali uništiti nove tenkove. Tomislav Jakovljević i sin Blage Zadre, pokojni Robert iz postrojbe Turbo čuli su da se u kući netko nalazi.
– Uperili smo puške, grunuli unutra i vidjeli tog čovjeka kako u rukama drži Škorpion, ali ne uperen u nas nego u zrak. To ga je i spasilo jer nitko nije zapucao. Odveli smo ga u zapovjedništvo i nismo pogriješili – ispričao je Tomica, koji je zarobio S.
“Tražio sam Andriju Marića i tako sam odgovarao na svako pitanje. Sproveli su me u štab i tu su me ispitivali, ali i dalje sam inzistirao na tome da dovedu Marića ili ne govorim ništa”, kaže o svom zarobljavanju Siniša.
“Prije dolaska u Vukovar, naši su pričali kako ustaše kolju djecu, kako presijecaju kablove sa bandera i prže strujom po tenkovima, govorili su da je bolje se ubiti nego pasti živ u ruke ustašama, od tih priča sam se uvijek znao naježiti… ali, dok sam čekao da se Marić pojavi, primijetio sam da nema ustaša i da su svi vojnici zapravo dojučerašnji radnici, ratari i pošteni ljudi, pa glava mi je još na ramenima, a ni šamar nisam dobio od kad su me zarobili!
Na vratima se pojavio Marić i pita tko ga toliko treba, i kada su pokazali na mene, gledao je zbunjeno i upita me da li se mi znamo od nekuda!? Rekao sam mu da ja njega poznam iz dolazaka u dvorište u kojoj sam kući bio sakriven. Na stol su stavili par konzervi i kruha, srknio sam sardine jako brzo jer par dana osim paradajza nisam ništa okusio.
Andrija je sjedio nasuprot mene i gledao me kako proždrljivo trpam hranu u sebe i počeo: “Imaš dvije opcije: 1. Da te prebacimo u Bosnu, pa kud te volja? i 2. Da te predamo tvojima nazad?”
Gledao sam zbunjeno jer sam očekivao da jedna od opcija bude metak u čelo i zdravo! Upitao sam Andriju: “Vi me nećete ubiti?” Gledali su svi zbunjeno u mene, a Andrija promrmlja: “Rekli smo ti opcije!” Pomislio sam ako me vrate mojima, optužit će me za dezerterstvo i metak u čelo, a kuda dalje da idem.”
Kada ga je odveo u tadašnje zapovjedništvo i predao nadređenom Blagi Zadri, Siniša je naišao na odnos koji ga je zapanjio. Nakon što je iz džepa izvadio i pokazao poziv za mobilizaciju, Zadro se sažalio nad njim i počeo razmišljati kako da ga izvuče iz Borova. Nudio mu je opciju odlaska u inozemstvo, jer povratak prema Trpinji nije dolazio u obzir i Zadro ga je tada upitao želi li “promijeniti dres”.
“U prvi tren sam odgovorio da nisam htio uopće pucati, jer nisam taj tip čovjeka, no ipak sam se predomislio. Zadro me dodijelio legendarnom Andriji za pomagača na Osi. Odmah su mi dali oružje. Kada sam vidio te dečke i spoznao da su u tom sukobu oni zapravo na pravoj strani, razmišljanja više nije bilo”, zaključio je. Još istog dana, 28. rujna, kasnije će shvatiti u posljednji čas, Siniša je s grupom Žutih mrava otišao u Vinkovce. Kako je komunikacija Vukovar – Vinkovci prekinuta nekoliko dana kasnije, oni su nastavili borbe u Nuštru, Ceriću, Marincima i selima s druge strane opkoljenoga grada.
– Ne znam točno koliko smo tenkova i transportera uništili, ali je sigurno da su Žuti mravi među najzaslužnijima što neprijatelj nije ušao u Vinkovce. Išli smo i u nekoliko proboja prema Vukovaru, ali, nažalost, nismo uspjeli – rekao je svojevremeno za Jutarnji list. O mogućnosti da ga u nekoj od operacija zarobi JNA kaže da nije razmišljao, iako se samo može pretpostaviti kakva bi ga zastrašujuća osveta dočekala s druge strane. Umjesto toga, čak je jednom prilikom sudjelovao u akciji u kojoj je uspješno eliminiran konvoj komandanta 252. oklopne brigade JNA, prilikom čega su zarobljeni opsežni planovi akcija. Ubrzo nakon toga, 9. studenoga Siniša je teško ranjen.
– Bili smo u akciji kod Jarmine i pogodila nas je granata. Bilo je i poginulih, a meni su doslovno raznesene obje noge. Liječio sam se skoro godinu dana, ali sam se oporavio – kaže.
Siniša je kasnije radio u 5. brigadi na obučavanju u rukovanju protuoklopnim raketama, a sudjelovao je i u operacijama na južnom bojištu te akciji Maslenica. Kasnije je kao 80-postotni ratni invalid umirovljen i danas živi u Zagrebu, gdje se i oženio. Njegovi suborci su sugalsni u tome da je riječ o čovjeku koji se dokazao u najtežim situacijama i zbog toga ga smatraju “čistim kao suza” te jednim od ljudi koji su za Hrvatsku napravili puno. – Na dane kada sam sa Žutim mravima branio Vukovar uvijek ću biti ponosan – zaključio je Siniša.
Izvlačio ranjenog Vjeku Čuljka
Tijekom borbi koje su Žuti mravi protiv JNA vodili u Nuštru i selima okruženja je jednom prilikom sudjelovao i u izvlačenju teško ranjenog Vjeke Čuljka. Iako si ne želi pripisivati nikakve zasluge, činjenica je da je možda i najzaslužniji što je Čuljak preživio ranjavanje. – Bili smo u akciji uništavanja tenkova i Vjeko je nagazio na minu koja mu je raznijela nogu. Skinuo sam pancirku i podvezao mu nogu iz koje je liptala krv. Uspjeli smo ga izvući i čovjek je, nasreću, spašen – ispričao je Siniša.
Razgovore s njim, neke snimljene još u vrijeme rata a neke godinama nakon njega, možete pogledati na gornjem videu.