Bila je to još jedna oprezna, ali i nedovoljno jasna odluka međunarodne zajednice. Njome je odobren prijedlog glavnog tajnika Peresa de Cuéllara da se u Jugoslaviju pošalje mala skupina osoblja, uključujući i vojno, kao priprema za moguće slanje mirovnih snaga. Rezolucija je imalo dvojako značenje za uključene u ratnom sukobu…
Pobunjenim Srbima i JNA time je omogućeno da i dalje izvode napade bez sankcija, ali s druge strane, bila je to poruka kako postoji politička volja da se zaustave velikosrpska agresija i razaranje. Da će se to ipak zbiti, bilo je jasno iz prije donesene Rezolucije 721, a zatim i potpisanog „Vanceova plana“ koji je uključivao dolazak UNPROFOR-a. Stoga je službeni Zagreb prihvatio i ovu, kao i sve dotadašnje odluke međunarodne zajednice.
Zanimljivo, tog dana je u Bruxellesu održana ministarska konferencija zemalja članica Europske zajednice. Unatoč protivljenju Velike Britanije i Nizozemske, njemačka diplomacija jasno je najavila svoju čvrstu odluku o skorom priznanju Slovenije i Hrvatske.
Istodobno, na našim bojišnicama agresor je trpio velike poraze na području Bilogore, Papuka i zapadne Slavonije, a nakon neuspjeha u prodoru prema Osijeku, osvetnički se iskaljivao topničkim udarima diljem istočne Slavonije.
Hrvatska je u to vrijeme stekla uvjete za organiziranje moćne oružane sile, čemu svjedoči i posjet predsjednika Franje Tuđmana pripadnicima bojne Zrinski i Frankopan 15. prosinca 1991, donosi dani ponosa-VIDEO-OVDJE
T.H.