Prije 30 godina, 10. prosinca 1991. dogodio se jedan od najvećih zločina u Domovinskom ratu na prostoru Like. Osim okupljanjem u Čanku, sela od nekoliko desetaka stanovnika u sastavu općine Plitvička Jezera, danas su se na svetoj misi održanoj u Rijeci poginulima poklonili mnogi suborci iz 128. brigade HV „Sveti Vid“ iz Rijeke, članovi obitelji i prijatelji…
Na dan kada je zločinačka JNA potpomognuta četnicima upala u Čanak poginulo je pet hrvatskih branitelja i šest civiila. Neki su branitelji tada zarobljeni i nakon tortura razmijenjeni. Na spomen obilježju podignutom na mjestu nekadašnje škole u Čanku uklesana su imena 32 poginulih hrvatskih vojnika, policajaca i mještana stradalih tijekom Domovinskog rata.
Pokolj u Čanku se povijesno ponovio
Čanak je u Domovinskom ratu prinio 21 žrtvu za Hrvatsku slobodu, a u 2. svjetkom ratu doživjeli su pogrom od partizana jer su se borili za NDH. Pokolj u Čanku se dogodio 10.prosinca 1991. godine. Pobunjeni Srbi su upali u selo, opljačkali ga, razorili, spalili i ubili 6 mještana, a sedmog su ubili 30.travnja 1994. kada je došao na grob svoje kćeri.
Pogledajte video svjedočenja mještana Čanka
Sramotno je da se u Čanku nije pojavio nitko od državnih dužnosnika, Vlade, sabora, ministarstva hrvatskih branitelja, SDSS, nevladinih udruga i svih ostalih koji sačinjavaju vladajuću većinu i kroje tzv solidarnu moralnost da bi se kao i dosadašnjih godina poklonio poginulima. Tek pokoja svijeća je uz molitvu mještana bila jedino sjećanje na zločin koji je prije 30 godina u crno zavio ovo malo selo, donosi lika-online.
Večer 9. prosinca prošla je relativno mirno. Tek poneki zalutali rafal.
Trošne kuće, velika hladnoća. Svi su samo željeli nekako se ugrijati i barem na kratko okrijepiti se snom. Strah se jako osjećao, no on vrlo brzo, kad se ljudi nađu u situaciji koju ne mogu promijeniti, a iz Čanka se nije imalo kud, izrasata u prkos. Snagu i odlučnost. Sve dok nije stigla zora.
– Počelo je stravično jutro.
Zasipali su nas sa stotinama, tisućama granata. Tukli su po nama iz sveg raspoloživog oružja. Bili smo praktično nemoćni. S nama je u selu bilo i nemalo mještana. Počela su prva stradanja. Ispred mojih očiju, a svega nekoliko desetaka sati prije toga bio sam u Rijeci, mirnoj i sigurnoj, počeli su ginuti moji suborci.
– Osvajanjem takvih značajnih pozicija preokreće se tijek ratovanja. Srpske jedinice nisu bile daleko od Dumana i Ramljana, zračnom linijom to je vrlo mali prostor, no dolaskom u Ramljane kontrolirale bi, odnosno učinile krajnje nesigurnim jako veliki dio tada još uvijek slobodnog hrvatskog prostora. Da ne govorimo kako bi s korištenjem zaliha goriva u Ramljanima dobili pogon za svoje mehanizirane jedinice jer JNA u to vrijeme uistinu nije nedostajalo tehničke sile, ističe Linić.
Večer 9. prosinca prošla je relativno mirno. Tek poneki zalutali rafal. Trošne kuće, velika hladnoća. Svi su samo željeli nekako se ugrijati i barem na kratko okrijepiti se snom. Strah se jako osjećao, no on vrlo brzo, kad se ljudi nađu u situaciji koju ne mogu promijeniti, a iz Čanka se nije imalo kud, izrasata u prkos. Snagu i odlučnost. Sve dok nije stigla zora.
Četničko iživljavanje
Četničko iživljavanje u Čanku je 10. prosinca životima platilo osmero mještana Čanka i 28 hrvatskih branitelja iz redova MUP-a RH, 128. brigade ZNG Sv. Vid Rijeka, 133. brigade, 111. brigade i 1. gardijske brigade Tigrovi. Poginuli pripadnici 128. brigade HV Sv. Vid Rijeka bili su Franjo Matašić, Ivan Radica, Ivoslav Škaron, Miljenko Benaš, Zlatko Liker i Boris Čavlina. Najmlađi od njih, Ivan Radica imao je samo 23 godine…
Neprijatelj je bio mnogostruko jači, počelo je pregrupiranje, povlačenje. Ali kud? Kojim putem napustiti pakao Čanka? A ljudi su ginuli. Ipak, većina se izvukla. Na žalost poginulo je pet hrvatskih branitelja, među njima i Franjo Matašić, i to kao prvi poginuli zapovjednik HV-a, dok je pet ljudi iz 128 brigade palo u srpske ruke. Kako su nam kasnije, nakon razmjene, pričali – mnogo bi im bilo draže da su odmah bili ubijeni nego da su prolazili ono što im je priredilo iživljavanje srbijanske vojske i paravojske u zatvorima Korenice i Knina.
Jedan dio satnije se u tom metežu izgubio tako da je satima, dan i noć lutao u snijegom zametenim gudurama tog dijela Like kako bi se na kraju ipak dočepao slobode. Na žalost, mnogi od njih posljedice su imali čitavog života. I dok se rane i smrzotine nekako saniralo, psiha je zauvijek, kod onih koji su još uvijek živi jer mnogo je ljudi iz te operacije oboljelo od zlokobnih bolesti i prerano napustilo ovaj svijet, ostala zarobljena u užasu Čanka.
Ljudi i neljudi
– Da, istina, no kako sam rekao: ako preživiš i ostaneš »čitav« u glavi, u tebi se stvori takav prkos da mene, ali i desetke mojih kolega iz Čanka, ništa nije moglo zaustaviti sve dok nismo okončali priču u Oluji. Ja konkretno kao pripadnik 8. domobranske pukovnije. Ono što me raduje, a karakterizira i najveći dio pripadnika s kojima se sastajemo unutar Svetog Vida, kluba 128 brigade, je činjenica da nakon toga nikog ne mrzim. Ne dijelim ljude ni po kojem kriteriju osim po – ljudskosti.
Pakao Čanka većini od nas pokazao je koliko daleko može ići ljudska monstruoznost. Što su samo radili ljudima koje su zarobili – skidali su ih do gola i takve držali u snijegu, na enormnoj hladnoći, vezivali i tukli! Zvjerski. A mi smo tada shvatiti da su ljudi – ljudi. Kad su ljudi. Ma tko i odakle bili. Ali i to da su neljudi – jednostavno neljudi, bez ikakvog drugog predznaka, završio je Juraga, donosi novilist.hr.
Izašli smo iz Kluba 128. brigade, na sušačkoj placi. Svaki na svoju stranu. Rijeka je bila mirna, oblaci su se razilazili. Nakon sv. Nikole slijede brojna druga prosinačka blagdanska događanja. I barem danas sjećanje na Čanak. Mjesto koje je uz mnoge druge ponosne točke Domovinskog rata donijelo Rijeci i Hrvatskoj – slobodu, VIŠE.OVDJE.
T.H.