VIŠE JE CIJENIO ČAST NEGO ŠTO SE BOJAO SMRTI: PRALJAK JE NAJVEĆA ŽRTVA PROTUHRVATSKIH I PROTUBRANITELJSKIH POLITIKA

Na današnji je dan, prije šest godina, samoubojstvo u sudnici haškog suda izvršio hrvatski dragovoljac, uznik, general, pjesnik, diplomirani redatelj, profesor filozofije i sociologije, i diplomirani inženjer elektrotehnike Slobodan Praljak. Renesansni čovjek širokog znanja i erudicije, bio je žrtvom vremena u kojem je živio i koje takve ljude, danas tako rijetke, više niti cijeni niti prepoznaje, a njegova upravo šekspirijanska smrt samo je logičan završetak njegove jednako šekspirijanskog života. Praljak je znao da je presuda takva da bi izašao na slobodu praktički odmah, jer je već proveo u Haagu vrijeme koje mu je bilo potrebno da bi zatražio uvjetni otpust. To je bila uobičajena praksa haškog suda kako bi se opravdalo nerijetko besmisleno dugo držanje nekih optuženika u pritvoru, i preko desetljeća. Neki pogrešno tvrde da je radije odabrao smrt nego zatvor. Ne, radije je odabrao čast nego život bez nje, pa je stoga nazvan i “posljednjim hrvatskim samurajem”. A u Haag otišao dobrovoljno, u nadi da će tu svoju vojničku čast obraniti. Pred sudom nije, ali je zato tog dana u sudnici vratio čast, osobni integritet i ponos na hrvatsku javnu i političku scenu.

Ironija je da je osuđen za ratne zločine nad Bošnjacima, iako je poznato da im je i u jeku rata između svog HVO-a i ABiH slao oružje i humanitarnu pomoć. U Mostaru je predlagao Izetbegoviću deblokadu Sarajeva, međutim, bošnjački vođa ga je odbio. Praljak je od 24. srpnja do 8. studenoga 1993. bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a. Unatoč hrvatsko-muslimanskom sukobu, redovito je puštao konvoje pomoći na suprotnu stranu. Štoviše, preko bošnjačkih veza je u jeku hrvatsko-muslimanskoga rata poslao pun kamion oružja za obranu opkoljenog Sarajeva, nakon što se Dragan Vikić požalio da nema protuoklopnih sredstava.

O njemu mnogo govore razne crtice iz njegova života. S mjesta zapovjednika HVO-a navodno je otišao na vlastiti zahtjev, međutim, bila je to najvjerojatnije posljedica sukoba s Mladenom Naletilićem Tutom. Kao prekaljenog ratnog zapovjednika nisu ga zvali da vodi bilo kakvu akciju u Oluji. „Nakon četiri godine rata dođe završna akcija, a nitko me ne zove. Iskreno govoreći, bio sam povrijeđen do krajnjih granica. Dva puta sam u ratu plakao, jednom zbog Vukovara, drugi put zbog osobne povrijeđenosti, nisam želio da se kraj rata odvija bez mene. Zvao sam Ivića Pašalića i rekao mu: ‘Spoji me s predsjednikom!’. Onda sam se predomislio i rekao: ‘Ne, nemoj me spajati.’ Sjeo sam u automobil i otišao u rat, u Oluju, kao običan vojnik. Stavio sam barjak na most u Dvoru, ali nemojte pomisliti da sam zbog odnosa u Oluji promijenio mišljenje o Franji Tuđmanu i Gojku Šušku. Generali su potrošna roba. To se u ratu događa i osobna se sudbina ne smije dignuti na pijedestal apsoluta“, govorio je Praljak 2004., prije nego što je otišao u Haag.
U svojoj kući na Kraljevcu, prije rata, udomljavao je velik broj budućih umjetnika, boeme, ove i one provenijencije, i lijeve poput Vili Matule i projugoslavenske poput Gorana Babića, i južnoameričke indijance iz Ayluu rokere poput Davora Gopca, i Bošnjake poput Abudlaha Sidrana, s kojim je do smrti ostao dobar prijatelj i koji je od rijetkih Bošnjaka koji su i nakon presude i smrti lijepo govorili o njemu. O toj kući je snimljen i film. Praljak nije bio isključiv čovjek.

Kad je Carla del Ponte, tužiteljica Haškog suda, rekla da su Srbi kopilad, a Hrvati podmukla kopilad, Praljak je rekao: “Da sam, kojim slučajem, ja, Slobodan Praljak, napisao ili izrekao takvu kvalifikaciju bilo kada u bilo kojoj formi prema bilo kojem narodu ili skupini u vrijeme rata na prostorima bivše Jugoslavije dobio bih samo zbog toga pet godina zatvora. Želim saznati da li na sudu u Hagu vrijedi “Quod licet Iovi, non licet bovi”. Želim saznati da li Međunarodna organizacija koje su osnovale sud i koji se brinu o njegovoj pravičnosti, podržavaju taj stav.”

Zdravko Tomac je, još za Praljkova života, u svojoj knjizi “Hrvatski patriotizam – što to znači biti Hrvat” napisao: “Praljak je u svojim knjigama učinio više nego svi hrvatski povijesni instituti i povjesničari. Zato je prestrašno što umjesto zahvale hrvatske države doživio da su se njegove knjige pokušale proglasiti šundom”. Tu odluku je, spomenimo, poništio tadašnji premijer Milanović.  “Nije Slobodan Praljak jedina žrtva protuhrvatske politike, žrtva je cijeli hrvatski narod… Svi smo na neki način krivi što smo dozvolili postojanje takve politike i što su mnogi, ne samo mirno gledali nego, i pomagali takve monstruozne optužbe i presude”, naveo je Tomac i podsjetio na njegovo herojstvo, ali i plemenitost:

Kod vojarne JNA u Grahovini Slobodan Praljak je, da bi spasio žene i majke vojnika JNA, ugrozio vlastiti život. Bio je dogovor da se prekine vatra, napravljen je brisani prostor između Hrvatske vojske i vojarne. Preko tog brisanog prostora majke i supruge opkoljenih vojnika JNA išle su ih posjetiti. Pri povratku majka i supruga netko ja zapucao, a žene su se našle na brisanom prostoru. I tada iz rova iskače Slobodan Praljak. Ljudina, onako visok i korpulentan, trči prema ugroženim ženama i viče raširenih ruku: Ne pucajte, ne pucajte! Međutim, i dalje se puca, Praljak i dalje trči, dolazi do grupe žena i baca se na njih i svojim tijelom ih štiti da ih koji metak ne bi pogodio. To je junaštvo nad junaštvima, humanizam nad humanizmom jer Slobodan Praljak, general Hrvatske vojske, žrtvuje vlastiti život da bio spasio supruge i majke neprijatelja, agresora, koji su napali Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ali taj junački čin nije jedini. Bilo ih je još mnogo. Još jedanput je Slobodan Praljak svojim tijelom štitio zarobljene vojnike JNA i brinuo se da sretno stignu svojim kućama. Slobodan Praljak je izvukao zarobljene civile Srbe iz logora u Dretelju prijeteći oružjem HOS-ovcima, pretežno Muslimanima, koji nisu htjeli pustiti zarobljene Srbe. Slobodan Praljak je izvlačio ranjene Muslimane iz bolnice u istočnom Mostaru. Organizirao je izvlačenje, prebacivanje i smještaj 15 tisuća Muslimana iz Stoca i Dubravske visoravni splavom preko Neretve. Prevozio je ranjene Muslimane helikopterom iz istočnog Mostara u Split.

Muslimansku obitelj s djetetom oboljelim od leukemije iz Uskoplja prebacio je u Split na liječenje. Pomogao im je stjecanje hrvatskog državljanjstva kako bi an teret hrvatskog proračuna mogli otuptovati u Švicarsku na liječenje. Pustio je na svoju ruku zarobljene muslimane poslije sukoba u Rami-Prozor.  Smjestio je Muslimane u svoj stan u Zagrebu, hranio ih i liječio. Isto je to načinio i u svojoj vikendici u kojoj je također smjestio Muslimane i brinuo se za njih.  U toku rata sprečavao je osvetu nakon što su Muslimani počinili zločine u Uzdolju, Doljanima i Grabovici.

Na kraju, zahvalnost domovine nije dočekao. HDZ je suzdržano popratio komemoraciju generalu Praljku. U ime Vlade nije bilo nikog. Dvojica ministara su bili tamo, Medved i Krstičević, ali ne u svojstvu ministara i ispred Vlade RH, nego u svoje osobno ime, kao bivši Praljkovi suborci. Od viđenijih HDZ-ovaca, tamo su bili Milijan Brkić i Vlado Šeks.

Političari su, nakon što su preko stranog tiska dobili par šamara – EU političari se nisu oglasili u vezi Praljka, samo preko tiska je poslana poruka! – odlučili da imaju važnija posla. Premijer je otišao u Pariz. Čim u Hrvatskoj zagusti, oni se povuku na rezervne položaje, negdje s one strane Alpa. Pariz, London, Beč, Bruxelles. I čekaju da se situacija riješi, kako bi se slavodobitno vratili i prigrabili vlast.

Na kraju, za Praljka bi se moglo reći što i za Tuđmana. Jer, i za njega su često, kad bi ga uspoređivali s Titom, znali reći, “pa tko je njemu došao na pogreb, nitko, a Titu su došli i kraljevi, i predsjednici, i premijeri, preko stotinu stranih državnika”.

Istina. Titu su došli stranci, a Tuđmanu njegov narod i vojska. Jer nije radio za strance ni za svijet, nego za svoj narod.

General Praljak je u Haagu izvojevao posljednju bitku domovinskog rata, u vidu čašice otrova, pretvorivši poraz u moralnu pobjedu žrtvovanjem svog života. Sudac Carmel Agius čak nije niti shvatio što je Praljak uradio, nastavio je pričati kao da se ništa nije dogodilo. A tek kad je Praljak rekao “popio sam otrov” zatražio je spuštanje zavjese.

I zavjesa se spustila posljednji put, kako na haški sud, tako i na Domovinski rat. Praljak je taj zadnji čin, vlastitu smrt, odlično režirao.

M. Holjevac