Vječna božanska ustanova – razmišljanje uz blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa..
Čitanja: 1Sam 1,20-22.24-28; Ps 84,2-3.5b-6.9-10; 1Iv 3,1-2.21-24; Lk 2,41-52
Jeste li zaboravili?
25. prosinca Slavimo Svetu Obitelj, to jest Obitelj Isusa, Marije i Josipa. Ovaj događaj koji se zbio Isusovim rođenjem, kada je on kao Sin Božji ušao i u ljudsku obitelj, ima višestruko značenje i za nas danas, a napose za sve obitelji i obiteljski život kao takav. Premda događaj u vremenu, on je nadvremenski, jer nije događaj samo za neko vrijeme u ljudskoj povijesti, u ljudskom životu ili možda u godini. Naprotiv, on je događaj za sva vremena, za sve ljude, za ljudsku povijest svakoga čovjeka. Kao takav on nadilazi vrijeme i vremeniti smisao ljudskog obiteljskog života. Upravo po tome se čovjek razlikuje od životinjskih vrsta, jer one imaju svoja legla, svoja vrsta zajedništva i općenja, ali nemaju obiteljsku zajednicu koja nadilazi prostorne i vremenske okvire, a time i ograničenja, već je protegnuta vječnosti.
U tom smislu je i vječni Božji Sin, ulaskom u ljudsku obitelj najprije pokazao da ona nije ljudska tvorevina, premda se, na žalost, prema njoj mi ljudi često ponašamo kao da je naš ‘izum’ ili naših ruku djelo, pa se onda ponašamo da od nje možemo činiti što je nas volja. No istina je sasvim drukčija. Obitelj je stvarnost kojom je Bog od početaka zadao čovjeka i ona je dio Božjeg vječnog plana. Zato Isus dolazi u obitelj, ne samo što mu kao čovjeku ona treba, već da on kao Bog obnovi svijest o njezinu identitetu i da je učvrsti u njezinu poslanju. I bez obzira što je ljudi svode na vremenitu kategoriju, bez obzira što o njoj mislili, ona je ono što je Bog zacrtao u svome naumu. Prisutnost vječnog Sina Očeva u ljudskoj obitelji vraća samu obitelj na izvore vječnosti. Zahvaljujući Isusu obnavljamo istinu da je izvor obitelji u Bogu koji je ljude obdario ljubavlju, te ih je blagoslovio i pozvao da se plode i množe živeći ne samo za vrijeme, već i za vječnost. Obitelj je doista utemeljena Božjim planom odvijeka. Nju nisu mislili ni zamislili ljudi, već sam je Bog njezin arhitekt i ureditelj. Sam Bog ju je zamislio kao prihvatilište života, ali isto tako ona je njegov projekt za sreću čovjeka. I to ne samo vremenitu, već Bog članovima obitelji povjerava neopozivu odgovornost za vječni život. Sam Bog je uputio članove obiteljskoga zajedništva da prvotno žive jedni drugima na spasenje, a svaku drugu odgovornost treba toj podrediti i živjeti u svjetlu vječnoga spasenja.
Nadalje, ljudi, jer krše božanski smisao i cilj obitelji, jer je okrnjuju ne želeći prihvatiti odgovornost za vječnost, to jest odgovornost pred Bogom koji je ostavio preciznu zadaću svakoj obitelji, jer ne žele prihvatiti odgovornost u svjetlu Isusova dolaska u obitelj, čine neprocjenjive štete svojim obiteljima. A obitelj je po Božjem naumu zajednica određena trajati na zemlji do konca života, što je njezin konačni i bitni smisao i cilj. Ona je određena trajati do konca svijeta, jer ljudskog opstanaka i života nema bez obitelji.
Premda je mi ljudi skraćujemo i prikraćujemo, krojimo i prekrajamo po svojoj ljudskoj mjeri, ona je jednostavno neizmjerna i nezamjenjiva, trajna i nepromjenjiva.
Utjelovljeni Sin Božji svojom prisutnošću u obitelji Marije i Josipa potvrđuje da se obitelj ne može svesti na ljudske domete, niti prekrajati prema ljudskim potrebama, a često i pohotama. Ona jest i uvijek će ostati vječna Božja ustanova, jer je njezin izvor u Bogu ljubavi koji ljude poziva da u ljubavi žive. Jamstvo njezine trajnosti i opstanka nisu ljudi, već sam Bog koji ne dopušta da ovaj njegov čudesni naum i dar ljudi unište. Zato ga i ne prepušta njihovu nahođenju, već šalje svoga Sina u ljudsku obitelj da on bude okosnica njihove svijesti i jamstvo božanskog razvoja svih njenih članova. Isus koji je bio poslušan Mariji i Josipu i njima je skrenuo pozornost da se prije svega obitelj prepoznaje po posluhu Ocu nebeskome, te onda i nas kao Učitelj tome nepogrešivo uči. Nemojmo dvojiti oko njegova nauka za naše spasenje, niti zdvajati u životu glede poteškoća i izazova koji mogu postojati. Vjernošću Bogu u stanju smo sve pobijediti i nadići, te napredovati u dobi, mudrosti i milosti kod Boga i ljudi. U svim poteškoćama držimo se nauka svoga Gospodina i ne dopustimo da nam ga okolnosti ukradu iz srca i duše, iz svoje sredine i obitelji. Ako ikada nakratko ostanemo bez njega, odmah se vratimo tražiti ga i ne idimo u budućnost bez njega i milosnog dara njegove prisutnosti. Čuvajmo njegovu prisutnost i blizinu, jer samo po njemu ostvarujemo blaženstvo na zemlji i vječni život na nebesima.
L.K.