Nevladine udruge, analitičari i bošnjačka zajednica u Hrvatskoj osudili su izjave nekadašnjeg zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane u ratu u BiH Darija Kordića, kojeg Haški tribunal osudio na 25 godina zatvora zbog “političke odgovornosti” za ratne zločine nad bošnjačkim civilima.
On je u video-zapisu kazao da je “svaka sekunda” zatvora i rata vrijedila i da bi “sve ponovio”.
Njegova presuda je i prije bila metom brojnih kritika. Brojni smatraju da je s obzirom na težinu optužbi što se Kordiću stavljaju na teret i oskudnosti dokaza, presuda Haaškoga suda paradoksalna. Čitava presuda temelji se na iskazu svjedoka, čiji je identitet zaštićen. Prema tome svjedočenju, Kordić je bio nazočan na sastanku političara koji su odobrili napad 16. travnja 1993., što je rezultiralo zločinom u Lašvanskoj dolini. Jedina poznata činjenica je da je Kordić bio nazočan, no ne znamo što je govorio i kako je tamo dospio jer se to događalo u okruženom Kiseljaku. Kiseljak je još od siječnja 1993., bio izvan kontakta s Lašvanskom dolinom.
Kritičari presude izražavaju sumnju o pravnoj utemeljenosti Kordićeve presude, te da je Haaškom sudu, odnosno međunarodnoj zajednici, bila potrebna visoka presuda za političku odgovornost kako bi se mogla podići optužnica za udruženi zločinački pothvat na čelu s Franjom Tuđmanom, u cilju stvaranja “Velike Hrvatske”. Za izravnu umiješanost u zločine ili naređivanje istih ga nikad nitko nije niti teretio.
No Vlado Kolak nam je ispričao sve o pozadini te haške presude. On je bio prvi predsjednik jedne Općinske organizacije HDZ-a u gradu Zagreba, one u Sesvetama, te Predsjednik Sabora Udruga dragovoljaca hrvatske (UHDDR) te jedan od bližih suradnika i voditelj kampanje budućeg predsjednika Franje Tuđmana na prvim izborima gdje se kandidirao za mjesto u Saboru u Sesvetama.
“Ja kažem za sebe da sam bio mali od palube u olujnom vremenu nastajanja hrvatske države u kojem je Tuđman upravljao brodom a njegov zamjenik bio Gojko Šušak”, kaže Kolak. “Povodom napada na Daria Kordića želim iznijeti svoja neposredna saznanja koja imam od njegovih najbližih suradnika i iz ureda dr. Franje Tuđmana, pa i njega osobno. Sastanci su se održavali u povodu izbora predsjedništva i izvršnog odbora Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata u veljači 1994. u Lisinskom pod visokim pokroviteljstvom Predsjednika Republike.
Ja sam bio predsjednik Sabora i zadužen za organizaciju istog. Zapravo sama provodio politiku pomirenja otkad su mi naredili da sve dovedem za stol i pomirim sve opcije hrvatske vojske, uključujući i Đapićeve HOS-ovce.
To je bilo u vremenu kad se već spekuliralo da će međunarodna zajednica početi procesuirati određene ljude iz Hrvatske, odnosno glavne zapovjednike Hrvatske vojske u Hrvatskoj i BiH.
O tome se može vidjeti i iz govora generala Bobetka gdje on kaže da će hrvatska država opstati ili pasti na odnosu prema svojim braniteljima, što je tada bila jedna od njegovih ključnih teza. Na tom saboru je govorio i Gojko Šušak što je objavljeno i u zadnjem filmu koji je napravljen o njemu.
Gledajući ta dva filma može se vidjeti u kako napetoj atmosferi se održavao sam Sabor.
Tuđman, Bobetko i Šušak su znali između ostalog i da revolucija pojede svoju djecu i da često stradaju nakon rata. U miru, ključni ljudi koji su obranili domovinu, te mi je dao uputu da organiziramo organizaciju koja će čuvati temeljne vrijednosti nastale u Domovinskom ratu, što je kasnije pretočeno u deklaraciju.
Osobno Tuđman je inzistirao da vodstvo udruge budu ljudi bez ikakve mrlje u životu, koji su dotadašnjim radom, osobito u Domovinskom ratu bilo potpuno čisti, koje bi se moglo nazvati pravednicima, te je inzistirao da za predsjednika izaberemo Dr. Juraja Njavru, vukovarskog branitelja i liječnika kao prvu osobu braniteljskih udruga u Hrvatskoj, za njegovog zamjenika Darija Kordića, profesora koji je tada vršio dužnost predsjednika HDZ-a prime Mate Bobana, koji je bio ključna osoba Srednje Bosne. Prema svim informacijama koje su nam tada putem službi bile dostupne, riječ je bila o čovjeku s izrazitim humanim osobinama koji kao i Juraj Njavro nije bio ratnik već je težio na gandijevski način, koliko je bilo moguće, rješavati stvari. U BiH postojao je i stvarni vojni ustroj, koji je isto tako bio vrlo turbulentan.
Srednja Bosna u kojoj je djelovao Dario Kordić bila je odsječena od ostatka HRHB-a i pojedine enklave unutar nje nisu bile povezane i nije bilo moguće uspostaviti zapovjedni lanac u kojem je na čelu bio Tihomir Blaškić. Iako je bio iz viših časničkih krugova, ni on nije u tome uspio jer su dnevna događanja bila takve vrste da je svakodnevno trebalo gasiti požare u raznim enklavama, a sve bez stvarnih i pouzdanih, provjerenih informacija.
Tuđman je smatrao da je Kordić častan čovjek, bez mrlje, bez oholosti, na jedan način vrlo sličan Njavri i da zapravo s te dvije osobe HV dobiva kvalitetu da može biti prezentirana i u međunarodnim udrugama ratnih veterana.
Uz njih je predložio da u predsjedništvo stavimo i određeni broj predstavnika majki čija su djeca poginula, te smo tako dogovorili da drugi potpredsjednik bude Gordana Turić čiji je sin poginuo zajedno s Barišićem kod Drniša, te dva iskusna pravnika, Vladimira Šeksa koji je bio potpredsjednik vlade i Branka Miloložu, zamjenika načelnika financijske policije RH, te mene kao glavnog izvršnog tajnika koji će operativno voditi udrugu.
Glavni zadatak je bio očuvanje temelja nastale države i vrijednosti nastalih u Domoviskom ratu te briga o stradalnicima, i njihovim obiteljima jer je tada već postojala svijest da je to potrebno urediti na zakonskoj razini. Miloloža je dobio zadatak da kao drugi čovjek financijske policije vodi brigu o materijalnom statusu branitelja. Detaljne analize su pokazale nužnost stvaranja takve organizacije jer Tuđman je uvijek bio pet do deset godina ispred vremena – i nas ostalih, imao je veliko iskustvo i mudrost.
S tim se suglasio i Tomislav Merčep, koji je bio samoproglašeni predsjednik udruge Hrvatskih dragovoljaca Domovinskom ratu, jer je u registru ministarstvu bio registriran „Rođo” Stipe Spajić.
Imali smo 63 područne organizacije koje je trebalo povezati, od Vukovara do Prevlake i Srednje Bosne. Na Sabor je pozvano 2.500 dragovoljaca. Ono što je ključno naglasiti je da je u pripremi toga, pola godine je trajalo, sudjelovali i Spajić i Merčep, u javnosti prezentirani predsjednik, te ljudi s izuzetno visokim emocijama iz Vukovara, Gospića, Srednje Bosne, Hercegovine… postojao je ogroman emocionalni naboj te je s njima bilo potrebno vrlo pažljivo komunicirati jer su umjesto računala na stolu bili automati.
Obzirom na povišeni ego Merčepa, Tuđman je dao suglasnost da ga izaberemo za počasnog predsjednika. U to vrijeme u obavještajnim službama se baratalo informacijama da će Merčep radi slučaja Zec biti prva osoba koja će biti izručena Haagu te je dato uputstvo da što manje medijski istupa, kako sebe a i druge ljude koji su bili na udaru protivnika države doveo u sličnu situaciju.
Svi kandidati prema statutu kojeg je izradio Jure Radić glavni tajnik HDZ-a bili su dužni prihvatiti pismeno kandidaturu te se obavezati izvršavati preuzete obveze i dužnosti.
Tako je i Dario Kordić, kako nije mogao doći iz opkoljene Srednje Bosne, poslao poštom dokument kojim prihvaća poziciju prvog potpredsjednika i sve ostalo. Radi mira u kući dogovoreno je da nakon svih rasprava u procesu imenovanja vodstvo udruge predloži Merčep, kao u javnosti percipirani vođa dragovoljaca, kako bi svi to prihvatili kao jedinu zajedničku listu kandidata. Međutim protivno statutu i poslovniku, Merčep je kad je trebao predložiti novo vodstvo, uzeo s radnog stola dogovorenu listu te na putu do govornice izvadio iz džepa drugu listu i u svome stilu, malog Napoleona, predložio sebe za Predsjednika, izražavajući neprimjerene riječi prema Tuđmanu i ljudima koji su uspješno do tada vodili Hrvatsku i rat.
Predložio je da se aklamacijom njega i njegovu listu, u kojoj nije bilo osobe koja je imala više od srednje škole, listu ljudi bez edukacije koji nisu dorasli izazovima vremena ni u Hrvatskoj, kamoli u međunarodnim krugovima. To je i proveo, a meni kao Predsjedniku nije preostalo ništa nego ustvrditi da je Sabor zaključio s radom.
Nakon kratke konzultacije s Bobetkom, rečeno je da u ovakvim okolnostima nema smisla raspravljati o tome je li statutarno ili nije, obzirom na emocionalni naboj. Sutradan mi je Merčep osobno došao podnijeti ostavku jer je shvatio što je napravio te mi na moje pitanje zašto, rekao da je bio ucijenjen od Mesića, Manolića i ljudi koji su pripremali haške optužnice. Bilo je to vrijeme poznatog Mesić – Manolić pokušaja državnog udara. Posljedice takve odluke Tomislava Merčepa dovele su do razbijanja i stvaranja tisuća i tisuća braniteljskih udruga koje nisu bile u stanju čuvati temeljne vrijednosti, i s kojima se lako manipulira.
Isto mi je ponovio Merčep prije oko pet godina, detaljnije objašnjavajući situaciju kad je ženio svog sina u mom hotelu. Bilo mu je žao što je to napravio i bio je svjestan posljedica, no u tim okolnostima jednostavno nije mogao izdržati pritisak oko toga što će mu se dogoditi. Da je bilo izabrano vodstvo, da se postupilo po Tuđmanovoj želji, ja sam siguran da ne bi došlo do ovakvog oblika izručivanja ni naših generala ni generala HVO-a. Sve te optužnice su pripremane u Hrvatskoj, radili su ih „naši” ljudi, a o tome je pisao Miroslav Tuđman u knjizi „Krivokletnik”. Da se to dogodilo, Dario Kordić sigurno ne bi bio optužen, odnosno, danas postoje pisani dokazi i presuda u slučaju Ahmići, suda u Haagu, u kojoj je za navedeni zločin osuđen Paško Ljubičić, prema izjavi Luke Mišetića, jer ga se teretilo da je naredio i izvršio ubojstva Bošnjaka u Ahmićima. U toj presudi ne spominje se ni u kakvom kontekstu Dario Kordić, ni kao naredbodavac niti kao sudionik bilo čega što je Ahmićima prethodilo.
Ja smatram da osim eventualne obnove postupke, da Dariu Kordiću treba nakon odsluženja kazne vratiti građanska prava jer on danas nema ni zdravstveno osiguranje, ni pravo na žiro račun, odnosno temeljna ljudska prava. Osim što je odslužio drakonsku kaznu za nešto za što nije kriv, on je i danas na crnoj listi osoba kojima je oduzeta većina ljudskih prava.
Nadam se da se to nikad više neće dogoditi i upozoravam braniteljske udruge da njihovi vođe ne budu veći stratezi od državnika i veći pape od pape već i u budućnosti nove generacije se prihvaćaju samo onih izazova koje su stvarno u stanju rješavati. A ne takvim postupcima dovoditi u pitanje budućnost naroda i države.
Da Dario Kordić nije zaboravljen govore i umjetnička djela – jedno od njih je „suđenje u Haagu” u okviru ciklusa „Povijest hrvata” gdje je on oslikan kao prva nevino osuđena osoba, uz naravno i druge generale.
