VRATIT ĆU SE MAKAR U SANDUKU
Da je ljudsko srce od kamena
Davno bih te već zaboravila,
Umrla bi na te uspomena –
Na kućicu gdje sam se rodila.
Al’ je srce od krvi i mesa,
Natopljeno nježnim osjećajem.
Utkana mu ljubav iz Nebesa
Nek tuguje za voljenim krajem.
Znade srce, a znade i duša –
Gdje si nik’o, tamo i pripadaš.
Zalud život prevarit te kuša,
K svom Štitaru vratiti se nadaš.
Dozivlju te sokak i šorovi,
Zove brazda, zove kuća stara:
‘Djeco draga, krasni sokolovi,
Kud odošte iz svojeg Štitara?
Korov će vam progutati njive,
Tambure će plakat s teška jada.
Hoće l’ igdje biti duše žive,
Da povede kolo ko nekada?
Tko će majci reći zadnji zbogom
U čas smrti kad joj gasnu zjene?
Bol i tuga lebdjet će nad grobom,
Smiriti se neće kosti njene.
Vratite se, djeco, k selu svome,
Slavonija gorke suze lije.
Oj dođite gruntu štitarskome,
Staroj crkvi Svetoga ‘Matije’.
Selo moje, uspomeno živa,
U tuđini patih gorku muku.
Štono reče Šarić baća Iva –
Vratit ću se makar u sanduku.
Smiluj nam se, Bože, iz visina,
Nek umine taj egzodus kleti,
Teška je bol hrvatskoga sina –
Slavonijo nemoj nam umrijeti.
Marija Dubravac-Brisbane