Zanimljiv sudski spor završen je nedavnom odlukom Županijskoga suda u Šibeniku prema kojoj javno prigovaranje i upiranje prsta prema autorima loših znanstvenih radova nije kleveta. Drugim riječima, javnost ima pravo propitivati vrijednost i istinitost znanstvenih publikacija. Tako je u navedenom slučaju građanska udruga ”U ime obitelji” nakon objave jednoga članka u znanstvenom časopisu ”Politička misao” javno preispitala argumentaciju u tom članku te otkrila proizvoljne zaključke, reference s lažnim vijestima, pristranost… Drugim riječima, provedena je naknadna ”laička” recenzija, koja nije zabranjena. Štoviše, to je prikladna interakcija znanosti i javnosti, piše Valerije Vrček za Glas Koncila.
Prigovor javnosti
Naime, troje autora s Pravnoga fakulteta objavilo je još prije sedam godina studiju pod naslovom ”Stjecanje političke moći korištenjem struktura prilika: Analiza konzervativnoga religijsko-političkoga pokreta u Hrvatskoj” u kojoj su se jednodimenzionalno obračunali s ciljanim udrugama u Hrvatskoj. Oni koji su u studiji bili prozvani i secirani zatražili su zaštitu Etičkoga povjerenstva Pravnoga fakulteta. Zbog toga je glavna autorica studije, profesorica Antonija Petričušić, odlučila pravnim alatima ”zaštititi” autonomiju sveučilišta. Prigovor javnosti i (neuspjeli) pokušaj prijave etičkomu povjerenstvu autori su studije, dakle, smatrali klevetom. S takvom su kvalifikacijom pokrenuli sudsku tužbu i – izgubili.
Znanstveno smeće
Iznenađuje da autori članka ne razumiju status znanstvenih radova, koji se objavljuju upravo sa svrhom da budu otvoreni javnosti i podložni kritikama, pa ako je potrebno, i da se uklone iz svih biblioteka svijeta. U području je prirodnih znanosti takva recenzija mjerljiva, potrebna i očekivana. Sve što nije reproducibilno, sve što je lažno ili plagirano, znanstvena zajednica može pretvoriti u – smeće. Službeni pečat takva rada ima oznaku ”retracted” – ”povučeno”. U području je društvenih znanosti, kamo pripada časopis ”Politička misao”, situacija malo drukčija. Poznato je da su sociološke ili političke studije češće kontaminirane stranačkim bojama ili ideologijom. Također je poznato da su kriteriji recenzije u društvenim znanostima labaviji ili nejasni.
Afera Sokal
Na vrlo je inovativan, ali pomalo i grub način to dokazao Sokalov eksperiment iz 1996. godine. Alan Sokal ugledni je profesor fizike sa sveučilišta u New Yorku koji je odlučio »pokazati svijetu« kako se u društvenim znanostima vrlo lako objavljuje znanstveno smeće. On je za časopis ”Social Text”, uglednu tiskovinu američkoga sveučilišta »Duke«, napisao parodiju i poslao je uredništvu.
Naknadna ”laička” recenzija znanstvenih radova nije zabranjena. Štoviše, to je prikladna interakcija znanosti i javnosti
U izmišljeni tekst uklopio je besmislice koje podupiru bizarne ideje new agea, feminističke ideologije i progresivne ljevice – ideje koje su u skladu sa stajalištima uredništva toga postmodernističkoga časopisa. ”Namjerno sam napisao članak koji bi svaki dodiplomski student fizike ili matematike odmah prepoznao kao humoresku”, opisao je. Međutim, uredništvo nije prepoznalo podvalu ni ”gomilu gluposti” koje je Sokal ubacio u članak da bi ismijao publikacijske standarde društvenih znanosti. Odmah nakon objave svojega eksperimenta Sokal je pred znanstvenom zajednicom priznao da se radi o lakrdiji (Lingua Franca, 1996). Time je pokazao da su časopisi u području društvenih i političkih znanosti skloni prikazivanju vlastitih ideoloških stajališta. Poučak o Sokalovoj prijevari vrijedi danas i za prirodne, egzaktne znanosti.
Društveni eksperiment
U svakom slučaju sraz jedne građanske udruge i autora znanstvene studije – doduše u kategoriji preglednoga rada – bio je zanimljiv društveni eksperiment u kojem su znanstvenici pokazali da nisu spremni suočiti se s obranom vlastitoga rada izvan sudskih prostorija. Znanstvenici su, naprotiv, među prvima kojima bi kritika njihovih teza i argumenata trebala biti igra, a ne sudski proces. Ovako su, krivim izborom, izgubili i jedno i drugo, napisao je Valerije Vrček za Glas Koncila.