Foto:Katolički tjednik
Dobro je, dakako, što je Zapadni Balkan u mislima pape Franje. Još bi, međutim, bolje bilo da bude i u molitvama. Naročito oko Vaskrsa! Srbi su, evo, ugroženi. Opet!
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
U Nedjelju Uskrsnuća Gospodinova Sveti je Otac Franjo tradicionalno uputio uskrsnu poruku i blagoslov Gradu i svijetu moleći na osobit način za Svetu zemlju, Ukrajinu, Mianmar, Siriju, Libanon i Afriku te, također, (i) za žrtve trgovine ljudima, nerođenu djecu i za sve koji proživljavaju teške trenutke.
A, onda je, potvrđujući kako mu ne promiču političke aktualnosti, kazao: „Posebno mi je u mislima Zapadni Balkan gdje se čine značajni koraci prema integraciji u europski projekt; Etničke, kulturne i vjerske razlike ne smiju biti uzrokom podjele, nego trebaju postati izvorom bogatstva za čitavu Europu i čitav svijet.“
Baja eurofil – takoreći…
Dani prije, a poglavito nakon Uskrsa, potvrdili su, međutim, kako središnji dio Zapadnog Balkana, Bosna napaćena, treba biti, ne samo u Papinim mislima, nego i u – danas više negoli jučer! – njegovim molitvama. (Uostalom, nije ju tek tako spomenuo u kontekstu brojnih svjetskih ratišta…)
Naime, gotovo istovremeno s pomalo (…) i pretencioznim kićenjem središnje sarajevske ulice – ne tjerajte me da je imenujem! – zastavama Europske unije, a nakon što je Bruxelles u stanovitoj, ali ne i presudnoj mjeri podignuo rampu na bh. europskome putu, Milorad se Dodik, u svome bjesomučnom i neprestanom sukobu s Christianom Schmidtom, prometnuo u promotora integracijskih pretenzija Bosne i Hercegovine, države koje, tvrdi inače, nema. „Predložit ću da Parlamentarna skupština posebnim aktom potvrdi ustavno određenje kako se odluke za razinu BiH mogu donositi samo u ovoj Skupštini, kao i da se utvrdi brzi put za približavanje EU-u s jasnim nagovještajem o tomu što treba učiniti“, kazao je eresovski vožd na posebnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske, naglašavajući i kako je potrebno, nužno štoviše, donijeti deklaraciju o teritorijalnom integritetu BiH, čime bi se, drži on, poslala poruka želje za stabilizacijom.
Jasno, Baja – eurofil nešto je što do sada nismo imali prigodu čuti. No ovo je njegovo, pa gotovo probosanstvo, izvađeno iz konteksta. Prethodilo mu je, dakako, staro, dobro dodikovanje, upakirano u, kako veli, pokušaj relaksiranja situacije u našoj zemlji. „… U roku sedam dana poništiti sve odluke lažnog Schmidta. Ukoliko se to ne uradi, naši predstavnici trebaju zakazati sjednicu Parlamentarne skupštine BiH i da ta Skupština proglasi nedozvoljenim i ništavnim Schmidtove odluke, zabrani organima BiH primjenu tih odluka i proglasi sajt OHR-a neprihvatljivim i nezakonitim mjestom objave akata, kao i da PS BiH zabrani Službenom glasniku BiH objavljivanje akte stranaca i njihovih organizacija“, ispalio je predsjednik manjeg (ali zato i glasnijeg) entiteta nakon što je visoki predstavnik nametnuo Odluku o izmjenama i dopunama Izbornog zakona.
Relaksacija?!
Uz to, nije propustio prigodu obračunati se s onima koji su njega i uže mu rukovodstvo plasirali na (američku) crnu listu te je – pod egidom „relaksacije! – zatražio da se na toj nekoj, zasad hipotetskoj, sjednici neprijateljima BiH proglasi: američkog veleposlanika Michaela Murphyja, britanskog veleposlanika Juliana Reillyja i njemačkoga veleposlanika Thomasa Fitschena te im usput zabraniti djelovanje i izbaciti ih iz BiH.
Eh, to je već (taj) dobri, stari Mile! Ipak, dio u kome govori o Schmidtovoj posljednjoj intervenciji u Izborni zakon treba uzeti s makar „zrnom soli“. Nije se, naime, još ni stišala – možda i neprimjerena – radost zbog dobrih i dugo očekivanih vijesti iz središta Europske unije čime su honorirani uspjesi koalicije (s ili bez navodnika, svejedno…): Trojka & SNSD & HDZ, a Nijemac je posegnuo za svojim ovlastima. Čime iz takta nije izbacio samo svoga starog najboljeg neprijatelja iz slobodarskih Laktaša, nego – čak! – i uvijek odmjerenu (Čovićeva škola) Borjanu Krišto koja je čim je stigla vijest iz bijele kuće na Miljacki, presavila tabak te uputila (tužno) pismo: predsjedniku Europskoga vijeća Charlesu Michelu, predsjednici Europskog parlamenta Roberti Metsoli, visokom predstavniku EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josepu Borreliju i povjereniku Europske komisije za susjedstvo i proširenje Oliveru Varheljiju.
A u kakvim je okolnostima bivši njemački ministar maknuo prašinu s bonskih ovlasti, zorno ilustrira to što je diplomatske rukavice skinuo (čak!) i glasnogovornik Europske komisije za vanjskopolitička i sigurnosna pitanja Peter Stano koji je uistinu otvoreno kazao kako BiH takvim potezima i intervencijama ne može postati članicom Europske unije
Pišući na najvažnije europske adrese, predsjedateljica Vijeća ministara BiH naročito je istaknula kako je Scmidtova intervencija došla baš kad joj vrijeme nije. Upravo se, naime, radi na usuglašavanju Izmjena i dopuna Izbornog zakona nakon što je nadležno Ministarstvo pravde BiH 21. ožujka u proceduru uputilo nacrt Zakona. Slijedom čega svi akteri u javnoj raspravi mogu dati komentare i amandmane.
Supervizija – nikako!
„Nametanje opsežne međunarodne supervizije od čak 114 popravki nespojivo je s europskom budućnošću Bosne i Hercegovine, a najpogubnije je za neovisnu i suverenu državu, uzevši u obzir kako se radi o Zakonu na kome počiva demokratski sustav i koji je poslije Ustava BiH najvažniji pravni akt“, upozorila je, zapravo, Krišto. Kad Dodik ne bi bio Dodik, mogao bi vidjeti kako se (neki) potezi tzv. međunarodne zajednice i(li) njihovih poklisara mogu kritizirati i diplomatskim – gdjekad, doduše, sterilnim – jezikom, a ne samo galamom na granici psovke.
Uostalom, Schmidtova je odluka podijelila baš tu međunarodnu zajednicu, što je u našim okolnostima u biti drugo ime za osovinu EU & SAD. Dok se konzultirao s članovima Vijeća za provedbu mira (PIC) glede intervencije u Izborni zakon, taj Nijemac nije uživao potporu svih. Uz njega su u PIC-u stali: Velika Britanija, Nizozemska, Turska, Španjolska i, jasno, Njemačka. Ostali su bili ili suzdržani ili protiv – no nisu se, potvrdili su ovih dana neimenovani diplomatski izvori, htjeli javno konfrontirati. A u kakvim je okolnostima taj bivši njemački ministar maknuo prašinu s bonskih ovlasti, zorno ilustrira to što je diplomatske rukavice skinuo (čak!) i glasnogovornik Europske komisije za vanjskopolitička i sigurnosna pitanja Peter Stano koji je uistinu otvoreno kazao kako BiH takvim potezima i intervencijama ne može postati članica Europske unije.
„EU je izrazio snažnu opredijeljenost da Parlamentarna skupština BiH bude ta koja preuzima odgovornost i usvaja ove reforme, kao što su se čelnici koalicije na razini BiH obvezali učiniti, i to pravodobno radi primjene na listopadskim lokalnim izborima“, kazao je, naglasivši pritom i kako je visoki stupanj međunarodne supervizije nespojiv s europskom budućnošću BiH. Baš kao da je prepisao pismo što ga je na europske adrese poslala Krišto…
Frtalj Bosne – Bošnjacima taman…
A kako se u BiH stvari mijenjaju iz časa u čas, u konflikt, istina neizravni, s Veleposlanstvom SAD-a, ušao je i pomalo zaboravljeni as Bakir Izetbegović. Taj ex-prvi u Bošnjaka komentirao je u intervjuu za BHRT aktualni pomak ka Uniji, kazavši kako oni skloni sarkazmu vjeruju da su za europski put BiH više uradili Milorad Dodik i Vladimir Putin negoli aktualna državna koalicija. Nije, međutim, ovo Bakirovo „ima pojedinaca“ zbunilo Veleposlanstvo SAD-a te su mu žurno otpisali kako je napredak koji je BiH nedavno ostvarila u procesu europskih integracija ostvaren usprkos, a ne zahvaljujući gospodinu Dodiku. (Putina, zanimljivo, nisu spominjali…)
Zato je pak duh Vladimira, neki kažu Velikog, bio prisutan u preduskrsnom banjolučkom zasjedanju NSRS-a gdje je Dodik, raspravljajući o (novoj…) Rezoluciji o genocidu u Srebrenici koja bi trebala biti usvojena u UN-u, zaratio s, kako veli nikad ne rabeći ustavno ime toga naroda, muslimanima te i Nijemcima. Koje začud(n)o nije krstio primjerice – Švabama. „Muslimani su odlučili ući u unilateralno kršenje vanjske politike, a to je počela bivša ministrica (Bisera Turković, op.a.), a sadašnji (Elmedin Konaković, op.a.) nastavio. Priča o genocidu u UN-u ima za cilj nastaviti nametanje kolektivne odgovornosti Srbima, a Njemačka je sponzor nekog dokumenta u UN-u isključivo da opere svoju genocidnu prošlost“, kazao je, a onda (još) malo dosolio kako „muslimani“ mogu živjeti na 25% te kako im je to dovoljno. Na što nisu reagirali lideri Trojke, već (samo…) Islamska zajednica u BiH koja je u svome priopćenju Dodikovih 25% detektirala kao novi poziv na, vele, tzv. etničko čišćenje i konačnu realizaciju genocidne namjere o uništenju čitavog naroda na dijelu teritorija na kome je oduvijek živio.
Retoričko pitanje!
A svi ovi, ne (više) ispadi, nego konstanta eresovske politike svoju bi kulminaciju trebali, zapravo sigurno će doživjeti na pompozno – iz Beograda, i posebice Banje Luke – najavljenom „Velikom Vaskršnjem saboru Srbije i Republike Srpske“, što će se 5. i 6. svibnja održati u Beogradu – pod ravnanjem Aleksandra Vučića i Dodika te „uz visoko pokroviteljstvo“ patrijarha Porfirija čiji su blagoslov, po osobnom priznanju, zatražila (i dobila!) oba predsjednika.
„Svi drugi govore o svome položaju, zašto ne bismo i mi? Zašto je problem ako se Srpska i Srbija sve više približavaju do ujedinjenja“, zapitao se (retorički…) laktaški Baja najavljujući, valjda, svesrpsko uskrsnuće početkom svibnja.
Slijedom čega treba kazati kako je dobro što je Zapadni Balkan u mislima pape Franje. Dobro bi, međutim, bilo da bude i u molitvama. Naročito oko Vaskrsa! Srbi su, evo, ugroženi. Opet!