Tekst vlč. Živka Kustića objavljen je u Jutarnjem listu na današnji dan prije 18 godina. Tko danas ne vjeruje nama kao hrvatskim “nacionalistima” i “radikalima”, mogao bi ipak povjerovati – don Živku Kustiću, legendarnom “Don Juri” iz katoličkog lista “Glas Koncila”. Koji nije bio ni jedno ni drugo od spomenutoga. Ali je znao i cijenio istinu, koju i danas toliki guraju pod tepih, ustrajno ju prešućuju ili ju, dapače, i zatiru. Pa tako ni ovaj osvrt (u izostanku vlastitoga) ne će prenijeti oni čija bi obveza bila suprotstaviti se retroaktivno “povijesti jedne zablude”, jugoslavenske. Za buduću dobrobit – ne samo hrvatskog naroda, i ne samo “Crkve među Hrvatima”, nego i za dobrobit okolnih naroda i njihovih vjera, tradicija i identiteta.
Zloslutni i zloglasni datum 1. prosinca prolazi “ispor radara” velike većine hrvatskih medija, koji o njemu šute, a nipošto ne bi trebali šutjeti. Na taj dan dogodilo se je u u novijoj hrvatskoj povijesti dvoje, a oboje s teškim i krvavim posljedicama. U Beogradu se na taj dan godine 1918. dogodilo preuzimanje Hrvatske od srbijanske dinastije Karađorđevića, a 53 godine poslije toga dogodila se je i Titova sječa hrvatskoga partijskog vodsta, a ujedno i narodnog pokreta oživljenoga hrvatstva 1971., koji je predvodila Matica hrvatsko. Sječa se dogodila na partijskom plenumu u mjestu Karađorđevu, u Vojvodini, koje po svom nazivu drastično podsjeća upravo na – Karađorđeviće. Koje li samo “koincidencije”!
Poklonstvo malobrojnog izaslanstva Hrvatskoga narodnog vijeća srbijanskom kralju Aleksandru Karađorđeviću 1. prosinca (decembra) 1918., na temelju čega je tada proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (poslije 11 godina preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju) nije nikada potvrdio Hrvatski sabor. Nije ga se ni poitalo. Dapače, i on je bio ukinut! Niti je pitan narod, u smislu plebiscita.
Ni ulazak u II. (“Titinu”) Jugoslaviju nije nikada bio stavljen na referendum. O njemu je odlučilo samoproglašeno Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOh). U “šumi”!
Ni u jednom od dvaju ulazaka u Jugoslaviju odnosno u srbsko-hrvatsku odnosno “južnoslavensku” simbiozu narod nije bio pitan. Jednostavno, “više sile” odvele su ga onamo. Ali je morao biti pitan godine 1991., u početnoj fazi demokracije, želi li Jugoslaviju napustiti. Tada je tek mogao reći što želi ili ne želi. I rekao je, više nego uvjerljivo, da Jugoslaviju – ne želi. Nego da želi samostalnu hrvatsku državu, pa makar i sputanu na avnojsko-zavnohovske granice. No i ta i prethodne istine guraju se već dugo pod tepih zaborava. Hrvatskom vladaju snage (ne)hrvatskog zaborava!
Ovdje kao svojevrsni hommage prenosimo tekst čovjeka koji nije bio nikakav zadrti hrvatski nacionalist, dapače! No koji je poznavao povijest i bistro vidio kako stvari stoje u tadašnjosti. Te se kao Hrvat (oženjen Srbijankom) i katolik (dapače, grkokatolički svećenik – oni se smiju rediti oženjeni) s dolaskom hrvatske slobode i samostalnosti postupno, ali neopozivo oslobodio od prevladavajuće uvjerenosti mnogih katolika u drugoj Jugoslaviji, uvjerenosti da su Jugoslavija i “samoupravni socijalizam” i ideologija marksizma i “bratstva-jedinstvo” tu da (na žalost) još dugo, a možda i “zauvijek”ostanu. U očitoj podčinjenosti i Hrvata i vjernika i pripadnika manjih naroda. – Ovdje dakle, kao vrijedan prilog, prenosimo faksimil njegova prigodnog teksta o danu 1. prosinca, kratku njegovu kolumnu o dvjema Jugoslavijama.
Tekst vlč. Živka Kustića objavljen je u Jutarnjem listu na današnji dan prije 18 godina. Tko danas ne vjeruje nama kao hrvatskim “nacionalistima” i “radikalima”, mogao bi ipak povjerovati – don Živku Kustiću, legendarnom “Don Juri” iz katoličkog lista “Glas Koncila”. Koji nije bio ni jedno ni drugo od spomenutoga. Ali je znao i cijenio istinu, koju i danas toliki guraju pod tepih, ustrajno ju prešućuju ili ju, dapače, i zatiru. Pa tako ni ovaj osvrt (u izostanku vlastitoga) ne će prenijeti oni čija bi obveza bila suprotstaviti se retroaktivno “povijesti jedne zablude”, jugoslavenske. Za buduću dobrobit – ne samo hrvatskog naroda, i ne samo “Crkve među Hrvatima”, nego i za dobrobit okolnih naroda i njihovih vjera, tradicija i identiteta.
Zdravko Gavran