Mirovnim ugovorom, u povijesti poznatim kao Zadarski mir, sklopljenim između hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinskog i Mletačke Republike završen je, barem privremeno, sukob za istočnu jadransku obalu koji je trajao stoljećima. Mirom, koji je potpisan 18. veljače 1358. u sakristiji crkve samostana sv. Frane u Zadru, Mlečani su se odrekli „cijele Dalmacije i to od polovine Kvarnera do granica Drača“, a njihovi duždevi naslova dux Dalmatiae et Croatiae. Kralj Ludovik I., pak, vratio je Mlečanima područja koja je zauzeo ratovanjem u Istri i Venetu. Zadarski mir značio je vraćanje Dalmacije u sustav vlasti hrvatsko-ugarskih vladara, a privremeno je ostvarena i cjelovitost hrvatskih zemalja…
Naime, do dolaska Anžuvinaca na hrvatsko-ugarsko prijestolje (početak 14. stoljeća) vladajuća dinastija Arpadovića bila je više kopneno orijentirana i borbu za jadransku obalu prepuštala je hrvatskom plemstvu. Za razliku od njih Anžuvinci su potjecali iz Napuljskog Kraljevstva i bili orijentirani na more te su krenuli u snažan obračun s Mlečanima. Sam Ludovik imao je ideju sjedinjenja Hrvatsko-Ugarskog i Napuljskoga Kraljevstva, što je namjeravao ostvariti osvajanjem dijela Kvarnera i cijele Dalmacije. Već 1345. neuspješno je pokušao osvojiti Zadar, a nakon tri godine borbi sklopljeno je osmogodišnje primirje. To vrijeme Ludovik je iskoristio da ojača vojsku i svoju poziciju u susjedstvu oženivši kćer bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića.
Osjetivši se dovoljno jakim Ludovik sklapa savez s Genovom 1356., koja je tada u ratu s Venecijom, i odlučuje napasti Mlečane na njihovom teritoriju. Objavivši da skuplja vojsku za križarski rat protiv Srbije (koja je progonila katolike), i pritom dobivši novčanu pomoć od pape i drugih europskih vladara, u kolovozu 1356. Ludovik oformljenu vojsku iznenada šalje u drugom smjeru, na zapad, gdje je provaljuje u Istru i Furlaniju zaprijetivši samoj Veneciji, nakon čega su Mlečani tražili novo primirje.
T,H,