ZAGREBU ZA DAN ŽENA – “JUGOSLAVENKA” LEPA BRENA UMJESTO MILKE PLANINC

“Ljubitelji kazališta i Lepe Brene moći će uživati u hit predstavi”, kaže najava. U Satiričkom će kazalištu Kerempuh 7. i 8. ožujka, dakle za Dan žena, moći vidjeti “Lepa Brena project”. Riječ je glumačko-pjevačko-plesnom komadu koji problematizira fenomen Brenine popularnosti, “tragični” raspad bivše zemlje, ali i “nesretne sudbine svih njezinih građana”, navode organizatori. “Sve to ispričano je kroz ženu koja je bila simbol Jugoslavije”.

Autori naglašavaju da predstava nije zamišljena samo kao biografska predstava, već kroz Lepu Brenu, najveći simbol showbusinessa Jugoslavije, priča i o “kompleksnosti i kontradikcijama posljednja četiri desetljeća na ovim prostorima, o njegovim društveno-političkim transformacijama, ponosu i bolu, razočaranjima i nadi, ali “vidimo i Brenu kao estradnu zvijezdu koja i sama puca pod pritiscima životnih tragedija”.

“Predstava me dirnula, glumačka ekipa je lijepo pokazala što nam se dogodilo u društvenom, političkom, ekonomskom, ali i emotivnom životu kroz pet likova Lepe Brene. Počašćena sam što je kroz ovakav projekt prikazana epoha nekadašnje države, uz poruku da nas pjesma treba spajati, a ne razdvajati”, izjavila je Lepa Brena nakon beogradske premijere.

E pa, ako vam se ne gleda to apologetsko sranje, da vam objasnim tko je stvarno bila Lepa Brena, “simbol Jugoslavije”. Simbol koji ju je, ako ćemo iskreno, dostojno predstavljao kakva je stvarno i bila, nasuprot državnoj propagandi.

Prvo treba objasniti kulturološki fenomen “Lepe Brene”, koju je netom nakon Titov smrti Minimax doveo na TV da bi sprdao i nju i njenu glazbu, a gdje je ona rekla kako ima samo osam godina osnovne škole, i da su budale oni koji uče i studiraju jer, eto, ona sasvim lijepo živi od cajkarenja. Taj balkanski primitivizam je postao jedna od odrednica ne samo novokomponirane narodne glazbe, kako su se tada cajke zvale, nego i novokomponirane (ne)kulture i neobrazovanosti koja je izrodila Slobu. Brena je od prvog svog trenutka udarila na osnove zapadne civilizacije: Obrazovanje i kultura su za budale, primitivizam donosi novac! Šteta koju je time nanijela generacijama koje su slijedile je nemjerljiva, ali jako primjetna.

Vratimo se malo u povijest. Brena nije pala s Marsa. Dok srpska kultura općenito ne cijeni suptilnost, Brena je postavila posve nove standarde krkanluka unutar te kulture, koji su preko njenih nasljednica Cece, Karleuše, i danas Senidah još uvijek prisutni – ne samo u Srbii, nego i u Hrvatskoj.

Nakon Drugog svjetskog rata, Tito je pokrenuo standardni komunistički program modernizacije i urbanizacije. Nije da to ponegdje nije bilo potrebno, naročito u Srbiji, ali nije se primilo. Balkan je bio strateški izoliran od zapadne Europe još od rimskog doba, a uključivao je i regije koje nisu imale higijenske uloške ili WC papir sredinom 20. stoljeća, o tekućoj vodi da ne govorimo.

Titov nacionalni ponos je uključivao i želju da se vanjskom svijetu dokaže kako socijalistička Jugoslavija nije samo nakupina zaostalih i pijanih primitivaca. U tu je svrhu Jugoslavenski centralni komitet jednostavno zabranio “tradicionalnoj” srpskoj narodnoj glazbi baziranoj na mačizmu, patetici i alkoholu pojavljivanje na TV.

Kad je Tito umro 1980., pukotine u njegovoj Jugoslaviji ubrzo su postale očite. Godine 1983. Lepa Brena pobijedila je u nominaciji za Pjesmu Eurovizije, izbacivši državno sponzorirane pop grupe. Izvela je pravu narodnjačku pjesmu pjevajući o tipu koji se seksa u grmlju i doživjela meteorski uspon u Jugoslaviji. Brena je nastupala u zadimljenim kamiondžijskim barovima uz glavnu srbijansku autocestu, radikalno izmičući naporima države da to spriječi. Brenine pjesme oslikavale su jezivu sliku ruralne zaostalosti u socijalističkoj Jugoslaviji koja je drastično proturječila slici intelelektualizma, modernosti i uljuđenosti koju je kroz TV i partijski kontrolirane medije poput Starta i Poleta, pa i državne TV, promovirala država. Žena u Breninim pjesmama je bila seljanka koja smatra da je muž ne voli ako joj ponekad ne zvekne šamarčinu, to bi bio znak nezainteresiranosti. Žene koja, ako i ne zna zašto je dobila batine, zna da je zacijelo nešto kriva. Zanimljivo, u obranu Brene i turbofolka, koji je turbomačistički, danas staju “progresivne snage” predvođene turbofeministicama.

Ali političkom vodstvu koje je pokušavalo dovesti Zimske olimpijske igre 1984. u zemlju kako bi joj popravilo image “bolesnika na Balkanu”, uopće se nisu sviđale njezine  pjesmice koje su odražavale primitivni duh naroda u Srbiji i BiH, uključujući “Evo mog delije” s videoisječkom o napuhanom juogidiotu od njenog “supruga” koji vrijeđa njezino kuhanje i onesvijesti se pijan u krevetu s flašom rakije u ruci, ili njenog sljedećeg hita “Nema leka apoteka” koji otkriva da u jugoslavenskoj stomatologiji anesteziju daju medicinske sestre pokazujući svoje sise pacijentu — pevaljka je svakako pogodila ukus prosječnog Srbina, iako se to partiji nije sviđalo. Još uvijek marginalizirana od strane državne televizije i radija, ambiciozna cajka obratila se za podršku jedinoj solventnoj skupini unutar svoje publike — srpskoj mafiji.

U kasnim osamdesetima odabir srpskog gangstera za menadžera bio je prirodan izbor. Masovni prosvjedi u Srbiji 1988. uzdrmali su ionako trulu Titovu državu i utrli put Slobodanu Miloševiću. Otvoreno se deklarirao kao zagovornik velikosrpstva i četništva, pokrenuvši lavinu koja je završila ratovima u Sloveniji, Hrvatskoj, BIH i na Kosovu, i koja će završiti napokon američkim bombardiranjem Srbije 1999. Usred toga, Brena je objavila dvije “domoljubne” pjesme kojima je željela osvojiti uzavrele mase: “Živela Jugoslavija” i “Jugoslovenka”. U video klipu slike lijepih starih gradova i dvoraca duž hrvatske obale, snimljene iz helikoptera, suprotstavljene su kadrovima namještenih mladih ljudi koji jure ulicama Beograda mašući zastavom Republike Jugoslavije.

Ista zastava će krasiti srpske tenkove poslane dvije godine kasnije da granatiraju te iste gradove i dvorce u ime “Jugoslavije”. Organizirani kriminal je uskoro postao jedini isplativi biznis u Srbiji. Kad je linija podjele između vlade i gangstera potpuno zamagljena, a intelektualci ili napustili zemlju ili bili utišani, kriminalci su počeli kanalizirati novac u svoju omiljenu glazbu. Cajke su preko noći mutirale od naoko bezazlenih pjesmica o preljubu u takozvani “turbo folk”: slavljenje seksa, silovanja, opijanja, kokaina, novca, korekcija grudi, sranja o skupim robnim markama uz alarmantni nedostatak bilo kakvog duha ili bar natruha inteligencije, kulture ili bilo čega sličnog.

“Turbofolk” je prvi put emitiran na trećem programu Srpskog radija u emisiji Šoder lista”, tvrdi srpska skladateljica Sandra Rančić. “Bio je to program satirične glazbene ljestvice, prikazivali su te trash spotove, poput sela po kojem trče ovce i kokoši i polugola pjevačica.
Tako je Šoder lista odigrala vrlo važnu ulogu u usponu turbofolk kulture, iako sam sigurna da to nije ono što su kreatori ove serije namjeravali. Samo su se htjeli malo našaliti s ovim stvarima. Ali njihov plan nije uspio.”

Ova glazbena olimpijada gluposti i krkanluka ne bi bila toliko kobna da nije postala zvučna podloga za neke od najgorih ratnih zločina zapadno od subsaharske Afrike. Turbofolk su financirali – a njihovu krvožednost je on hranio – Bijeli orlovi, Ravnogorski četnici i Arkanovi Tigrovi. Arkan je, osim što je oženio “pevaljku,” pretvorio najveću beogradsku nogometnu huligansku bandu u svoju privatnu vojsku, koju je zatim poslana u četverogodišnje divljanje po Bosni i Hrvatskoj. Njegov sljedeći posao je bio da postane najutjecajniji srpski turbofolk impresario. Lepa Brena udala se za srbijansku tenisku zvijezdu i nestala iz zemlje prije nego što su njezine pjesme postale neslužbena himna ratnih silovanja, ali ne prije nego što je pjevušila na uvce četnicima, odjevena u uniformu “crvenih beretki”, nakupine srpskih koljača i ratnih zločinaca, naravno s razdrljenim dekolteom, i to u blizini svoje rodne Bijeljine, u kojoj su poklali njen narod i rodbinu. Kasnije je to pravdala glupostima da je bila “ucijenjena”. Nije.

Dakle, to je žena koju nam Tomašević dovodi za Dan žena u Zagreb, uz aplauz Sarnavke, Sandre Benčić, i ostalih boraca protiv primitivizma, nacionalizma, zaostalosti, i zlostavljanja žena. Jer, eto, ona ne moli na trgu. “Progresivna je”. Ne pjeva o ratu. Nije “nacionalista”. Bravo, svaka vam čast! Mogle ste i serijskog silovatelja dovesti da priča o pravima žena. Ili Šešelja da priča o borbi protiv hrvatskog nacionalizma. Ne bi bilo neke razlike.