Hrvatska, za razliku od ostatka EU-a, olako zabranjuje svoje autohtono povrtno sjemenje. To je štetno po biodiverzitet i ugrožava ekonomski opstanak obiteljskih gospodarstava. Zbog čega se to radi?…
Poljoprivredno sjemenje je tema koja se u pravilu povezuje s pitanjem genetski modificiranih organizama i njihove moguće zdravstvene štetnosti. Posljednjih tjedana u Hrvatskoj, međutim, potenciran je spor u obratnom smjeru: skora zabrana nadvija se nad domaće sjeme, ono koje je tradicionalno uzgajano po manjim, često obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima (OPG).
Posrijedi je inicijativa bez uporišta u međunarodnoj, kao i EU regulativi. Štoviše, vladin sadašnji nacrt Zakona o sjemenu u koliziji je s Međunarodnim ugovorom o biljnim genetskim resursima, Deklaracijom o pravima poljoprivrednika UN-a, te Zelenim planom EU-a. Otuda je jasan otpor koji se zbog te vladine orijentacije manifestira u poljoprivrednim krugovima. Tako se u inicijativu „Sjeme je naše ljudsko pravo“ uključilo već 77 udruga, među njima i Hrvatska poljoprivredna komora koja okuplja sve poljoprivrednike u RH.
„Inicijativom tražimo odgađanje donošenja ovog zakona do trenutka donošenja EU-regulative koja će definirati područje sjemenarstva, a trenutno je u postupku“, rekla nam je Silvija Kolar Fodor iz udruge Biovrt – u skladu s prirodom. I ova je udruga članice inicijative. Kolar Fodor upozorava na problematične implikacije uvođenja novog pojma u zakon – sjeme s poljoprivrednog gospodarstva. Radi se dakle o sjemenu koje se uzgaja za vlastite potrebe i ne smije se stavljati na tržište, donosi dw.com/hr.
Silvija Kolar Fodor, udruga Biovrt
Interes velikih industrijalaca
Prema stajalištu koje zastupaju sudionici inicijative, to je fatalno ograničenje, jer bi značilo da svi OPG-ovi sa sjemenjem npr. povrća naslijeđenim od predaka ili nabavljenim u razmjenama, njega više ne smiju sijati ako nije upisano u službene sortne liste. Izuzetak bi bili jedino certificirani ekološki OPG-ovi, dok ostali mogu baciti staro sjeme i kupiti ono registrirano na tržištu. Ili se pak upustiti u administrativno zahtjevan postupak upisa na sortnu listu koji najveći dio hrvatskih poljoprivrednika neće uspješno realizirati.
„Ni u jednoj EU-članici ne postoji ograničenje uzgoja sjemena za vlastite potrebe koje nije namijenjeno tržištu”, argumentira predsjednica udruge Biovrt, „ni u pogledu pojedinih kategorija sjemena, ni u pogledu korištenja isključivo certificiranog sjemena iz Zajedničkog kataloga EU-a.”
Osim toga, kaže Kolar Fodor, u ostatku EU-a ne postoji obaveza dorade sjemena koje je zabranjeno na tržištu, niti obaveza registracije autohtonih sorti koje nisu namijenjene stavljanju na tržište. Sveukupno, hrvatske poljoprivrednike to čini još nekonkurentnijima na EU-tržištu.
Utisak je da hrvatski zakonski prijedlog izgleda kao da ga je pisala nekakva tržišna konkurencija, a ne domaća politika u interesu ljudi koji se bave poljoprivredom. „Takva situacija mogla bi odgovarati jedino sjemenarskoj i dorađivačkoj industriji, jer bi naši manji poljoprivrednici morali ili kupovati ili sami dorađivati sačuvano sjeme, što nosi dodatni trošak proizvodnje. Ionako u Hrvatskoj nema dovoljno sjemenja, a pogotovo sjemenja povrća, pa bi to rezultiralo dodatnim uvozom sjemenja i većoj ovisnosti o njemu“, zaključila je Kolar Fodor.
Pusta sortna lista
Zbog sve obimnije komercijalizacije poljoprivrede se danas uzgaja relativno mali broj biljnih vrsta, tj. suvremenih visokoprinosnih sorti. Posebno su ugroženi genetski fond i biološka raznolikost povrtnih vrsta koje ubrzano nestaju zbog depopulacije ruralnih područja Hrvatske, te nestajanjem tradicionalnih seljačkih gospodarstava.
„S izuzetkom kukuruza, djelomično ostalih žitarica i nekih industrijskih kultura Hrvatska većinu sjemena uvozi”, kaže Sonja Karoglan Todorović, agronomkinja iz udruge Ecologica. Ovo je naročito izraženo kod povrtlarskih kultura. “Organizirana proizvodnja sjemena povrtnih kultura u Hrvatskoj je drastično smanjena, očuvanje sortnosti starih sorti komercijalno već dugo nikome nije interesantno, a većina domaćih sjemenskih tvrtki u promet stavlja uglavnom uvozno sjeme”, objašnjava ova stručnjakinja za agrarnu politiku.
Sortna lista RH sadrži najmanje onih vrsta koje su najznačajnije za proizvodnju kvalitetne i raznovrsne hrane. Poražavajuće izgleda činjenica da je tu upisano – uz čak 350 sorti kukuruza – više sorti šećerne repe, njih točno 89, negoli svih sorti povrća ukupno. Naročito kad se ustanovi da lista sadrži npr. tek dvije sorte salate, a nijednu blitve, špinata, raštike, poriluka. Zakonodavca očito zadovoljava spoznaja da je većina autohtonih i tradicijskih sorti pohranjena u Nacionalnu banku biljnih gena, dakle izvan lokacija na kojima su nastajale.
Sjeme kao baština
„Ono što nedostaje je očuvanja biljnih genetskih izvora na poljoprivrednim gospodarstvima. Biljni genetski izvori čuvaju se i dalje razvijaju kroz poljoprivrednu ili povrtlarsku proizvodnju. Sorte koje se čuvaju izvan lokacija na kojima su nastajale zadržane su u obliku u kakvom su sakupljene, bez mogućnosti prilagođavanja promjenama okolišnih uvjeta. Kod sorti na poljoprivrednim gospodarstvima te prilagodbe kontinuirano događaju”, veli ova agronomkinja.
Zbog toga upravo uzgoj sjemena na OPG-ima ima važnu ulogu u povećanju genetske raznolikosti, ali i za održavanje znanja vezanog za pojedine tradicijske sorte. Zakonski okvir i mjere očuvanja sjemena potrebno je stoga temeljiti na sinergiji stručnih znanja koje postoje u institucijama i – poticanju proizvodnje na seoskim imanjima.
Tržnica Dolac u Zagrebu
No, kazano narodski, nije svako zlo za zlo, pa tako ni ovaj zakonski prijedlog, jer je izazvao veliki interes građana i volju za sudjelovanje u javnoj raspravi. Kao što uočava Sonja Karoglan Todorović, to je potvrda pojačanog interesa i brige građana za proizvodnju hrane, njezino podrijetlo i prehrambenu samodostatnost zemlje. „Građani shvaćaju da je sjeme od strateškog značenja za proizvodnju hrane, a uz njega je vezano i puno emocija jer je ono dio naše kulturne i prirodne baštine”, ustvrdila je ona.