Uz sve probleme koji muče Zagreb, od prometnih gužvi, vode, smeća, Možemo su kao prioritet postavili borbu za ukidanje mjere roditelj – odgojitelj, iako je nedvojbeno dala rezultata – od njenog uvođenja broj trećerođene djece u Zagrebu se povećao za preko 30%!
.
Zagreb je od rijetkih gradova u Hrvatskoj koji su zadržali pozitivan demografski saldo, i ne samo zahvaljujući useljavanju – nego i nešto većem broju rođene djece nego u drugim gradovima. Sasvim sigurno je tome bar donekle doprinijela i mjera roditelj – odgojitelj, s kojom se ne mora svatko slagati, no usred demografske katastrofe u kojoj se nalazi Hrvatska svaka mjera koja daje rezultate je dobro došla. Možemo međutim spinaju kako mjera nije dala rezultata – jer se broj rođene djece od njenog uvođenja nije povećao, u cjelini. Uspješnost te mjere može se mjeriti samo i jedino brojem trećerođene djece – i svakog idućeg djeteta u obitelji – jer se na njih odnosi! Ne odnosi se na obitelji s jednim i dvoje djece. Njih je sve manje, i to nema nikakve veze s mjerama! Ali to zato nadoknađuje povećan broj trećerođene djece! Njihova tvrdnja o tome da mjera nije dala rezultata jer se ukupni broj djece nije povećao nema ni logičkog ni znanstvenog uporišta – to je trolanje. Naime, jasno je da treba ustvrditi za koliko je broj djece pao tamo gdje takvih mjera nema, i koliko je porast trećerođene i iduće djece da bi se izvukli neki (labavi) zaključci, naravno, iako bi za definitivan zaključak trebala kontrolna grupa na koju se takve mjere ne primjenjuju, npr.
No jasno je da je jedan od najvažnijih motiva bio taj da se tu djecu – smjesti u vrtiće, kojih nema. Gradska vlast je ionako na udaru zbog nedostatka mjesta u vrtićima, a ovim će problem samo postati gori. Koliko gori, razlikuju se mišljenja roditelja-odgojitelja i gradskih vlasti. Jasno je isto tako da nikakve velike uštede neće biti, jer vrtićko mjesto je subvencionirano, a iznos subvencija nije manji, za recimo troje djece, od iznosa kojeg dobiva roditelj – odgojitelj. Dakle, nema ni neke uštede, nema ni koristi za gradske vlasti, samo će biti pod još žešćim kritikama zbog nedostatka mjesta. Ni žene koje su sad odgojiteljice se vjerojatno neće nikad nigdje zaposliti, kamoli “prekvalificirati”: Većinom su jednostavno nezapošljive. Čak su i majke petoro djece s diplomom najčešće nezapošljive: Tko nema neki baka-servis, morat će svako malo izostajati s posla zbog bolesti ovog ili onog djeteta (a djeca često dobiju temperaturu, pa iz škole ili vrtića zovu roditelje da netko dođe po njih).
Ne, razlog ove borbe za ukidanje mjere je ideološki. Ljevica ne želi prepustiti roditeljima odgoj vlastite djece, jer žele da im vrijednosti usađuje država, ne obitelj i roditelji. Škola je već odavno više odgojna, ili preodgojna ustanova nego obrazovna: Djeca se kroz svako školovanje, među ostalim, i indoktriniraju, usađuju im se “društvene vrijednosti” koje su u stvarnosti interesi vladajućih elita, neutralnost u obrazovanju i slijeđenje jasnih principa su davno stvar neke prosvjećenije prošlosti.
Otimanje djece roditeljima a u širem kontekstu uništenja obitelji je u samim ideološkim temeljima komunizma, i lijeve misli. Engels je otvoreno zagovarao uništenje obitelji kao “kapitalističkog konstrukta”. Napisao cijelu knjigu na temu, “Porijeklo obitelji, privatnog vlasništva, i države”. Izdana je 1884, godinu nakon Markove smrti, i u stvari je Engels tu poslužio kao njegov književni izvršitelj, organizirajući njegove razne spise i pripremajući ih za objavljivanje. Društvena revolucija za koju je Engels vjerovao da će se uskoro dogoditi uklonit će klasne razlike, smatra on, a time i potrebu za “prostitucijom”, čime je smatrao buržoaski brak, i porobljavanjem žena. Kad bi se muškarci trebali baviti samo seksualnom ljubavlju, a ne više imovinom i nasljedstvom, onda bi monogamija došla prirodno, smatrao je.
Lenjin je, što je malo poznato, tu zamisao pokušao provesti u djelo, ali rezultat je – kako to inače kod marskizma bude – bio posve suprotan očekivanom. Godinu dana nakon što su Boljševici preuzeli vlast, ratificirali su Zakon o braku, prema revolucionarnim načelima Marxa, Engelsa i Lenjina. Cilj je bio potpuno ukidanje obitelji, i prelazak na “kolektivnu” brigu o djeci. Usvajanje je zabranjeno da bi se izbjeglo “iskorištavanje”, a brak redefiniran i ukinuta zajednička imovina. Rezultat je bio porazan: Samo 1921. godine sedam milijuna siročadi raseljeno je lutajući po gradovima i selima, mnogi su umrli od gladi. Državne agencije jednostavno nisu imale sredstava za brigu o djeci.
Te godine Nova ekonomska politika (NEP) dovela je do ograničene obnove privatnog vlasništva. Također je ukinula radnu obvezu. Rezultat je bio nagli porast nezaposlenosti žena. Stotine tisuća nezaposlenih žena nisu imale registrirane brakove i ostale su bez sredstava za uzdržavanje ili zaštitu nakon razvoda prema zakonu iz 1918. Naravno, većini nije ostalo nego – prostituirati se. “Prostituciju kroz buržoaski brak iz interesa” je zamijenila ulična prostitucija.
Oni koji su čitali komunistički manifest, inače dosta jadan huškački uradak, znaju da u njemu piše: “Ukidanje [Aufhebung] obitelji! Čak i oni najradikalniji planuli su na ovaj zloglasni prijedlog komunista. Na kojim temeljima se temelji današnja obitelj, građanska obitelj? Na kapitalu, na privatnom probitku. U potpuno razvijenom obliku ova obitelj postoji samo među buržoazijom. Ali ovo stanje stvari nalazi svoju nadopunu u praktičnom nedostatku obitelji među proleterima iu javnoj prostituciji. Buržoaska će obitelj nestati kao stvar koja se podrazumijeva kad nestane njezina dopuna, a oboje će nestati s nestankom kapitala.
Terete li nas da želimo zaustaviti iskorištavanje djece od strane roditelja? Za ovaj zločin priznajemo krivicu. Ali, kažete, uništavamo najsvetije odnose kada kućni odgoj zamijenimo društvenim. I vaše obrazovanje! Nije li i to društveno, i određeno društvenim uvjetima pod kojima obrazujete, izravnom ili neizravnom intervencijom društva, putem škola, itd.? Komunisti nisu izmislili intervenciju društva u obrazovanju; oni to čine, ali nastoje promijeniti karakter te intervencije i spasiti obrazovanje od utjecaja vladajuće klase.”
Najbolje od svega, smatrali su, ukidanje obitelji ići će relativno lako nakon ukidanja privatne imovine. “Buržoaska obitelj će nesumnjivo nestati kad nestane njezin komplement, a oboje će nestati skupa s nestajanjem kapitala.”
Naravno, kad su komunisti postali vladajuća klasa, njihovo “društveno obrazovanje” uz isključenje roditelja iz procesa nije spašavalo “obrazovanje od utjecaja vladajuće klase” već je, naprotiv, potpalo u potpunosti pod interes vladajućih.
Lenjin je pak rekao: “Od mladih moramo napraviti generaciju komunista. Djeca su, poput mekog voska, vrlo podatna i treba ih oblikovati u dobre komuniste. Djecu moramo spasiti od štetnog utjecaja obitelji… Moramo ih nacionalizirati. Od najranijih dana svojih malih života moraju se naći pod blagotvornim utjecajem komunističkih škola… Primorati majku da da svoje dijete sovjetskoj državi – to je naš zadatak.” Moderni ljevičarski pokreti poput Možemo nisu nikakva “ideološka progresiva” , upravo suprotno, oni su povratak temeljnim postulatima komunizma iz 19. stoljeća.