Da se ne zaboravi:
RUDIĆ RENATO, Ivanov, 1. 8. 1969. – 9. 9. 1995. Pripadnik 126. brigade HV-a. Poginuo u akciji prilikom čišćenja sela Šajnovca (Drvar).
Renato se rodio 01. kolovoza 1969. kao prvo dijete od oca Ivana i majke Nade djevojački Dodoja. Živio je u Dicmu u naselju Osoje. Osnovnu školu završio je u Dicmu s odličnim uspjehom, te brojnim nagradama i pohvalama, a tijekom školovanja postizao je zapažene rezultate na raznim natjecanjima. Srednju tehničku školu smjer strojarski tehničar završio je Splitu nakon čega upisuje fakultet strojarstva na FESB u Splitu.
Njegov avanturistički duh odvodi ga do nebeskih visina te završava tečaj za pilota jedrilice u Aero klubu Split. Fakultetsko obrazovanje prekida 1988. zbog obveznog služenja vojnog roka ex JNA u mjestu Kosovska Mitrovica, u vrijeme velikih demonstracija na granici ratnog stanja. Nakon povratka s odsluženja vojnog roka kratko se zapošljava, ali ubrzo s prvim pucnjevima kada mnogi nisu niti shvaćali što se događa, Renato je već bio u obrani jedine nam domovine. Početkom 1991. pristupa u obranu suvereniteta RH, a nastavlja u 126. brigadi HV gdje obnaša dužnosti od vojnika do zapovjednika satnije gdje kako bi on to volio reći „sa svojim ljudima“ prelazi mnoga bojišta.
Njegovi suborci pamte ga kao hrabrog i odlučnog. Iznimno društvenog i veselog, nasmijanog i šaljivog. Uvijek spremnog za pomoć suborcima i prijateljima, pa je tako u svom osobnom dnevniku jednom i zapisao:
„ jadan je onaj koji živi za sebe. Treba živjet sa svijetom i za svijet i u tom svijetu ćeš biti osuđen od sebičnjaka za koje ti živiš. Malo je onih koji omogućuju drugom sreću i ljubav, oni koji žive za druge, za svijet….., Svaka pobjeda je barem jedan poraz. Pobjeda-trijumf ne postoji u ovom svijetu, u ovom životu. Konačna pobjeda, pobjeda bez poraza se nalazi u vječnosti.“
Okružen prijateljima nijedna zadaća nije mu bila teška. Zapovijedao je i vodio ljude svojim primjerom. U najtežim trenucima nikada nije gubio optimizam. Svojom vizijom, pronicljivošću i hrabrošću uklanja mnoge opasnosti. Dio Domovinskog rata kratko je proveo i u 4. Gardijskoj brigadi HV, ali s Vojnoredarstvenom operacijom Oluja, Renato ponovno dolazi u 3. satniju, 3. bojne, 126. Brigade HV. Renato je poginuo 09. rujna 1995. godine u ofenzivnoj akciji u selu Šajnovac. Imao je čin pričuvnog natporučnika pješaštva, dok mu je posmrtno dodijeljen čin bojnika. Odlikovan je „Spomenicom Domovinskog rata 1990./92.“, medaljama „Ljeto 95“ i „Oluja“ te „Redom Zrinskog i Frankopana s pozlaćenim pleterom“.
