Imao je samo 21 godinu kad se iz rodnih Poljica odmah na početku agresije na Hrvatsku priključio 1. gardijskoj brigadi “Tigrovi”. Krenuo je Miroslav u samo srce obrane Hrvatske i poginuo u žestokom četničkom napadu na prvu hrvatsku liniju. Bilo je to 4. listopada 1991. godine u Šarengradu kod Iloka.

Točno prije 28 godina ostavio je svoj mladi život, svoja Poljica, majku, oca i trojicu braće. Prolazile su godine i Miroslavovi posmrtni ostaci tek su nakon mirne reintegracije istočne Slavonije 1998. godine preneseni u njegova rodna Poljica. Redom mu potom umiru otac, majka, njegova baka, pa braća Josip, Mladen i njegov brat uzor Ivan. Ostade prazna kuća Gudelja Velaga, ostade tužna uspomena na jednu dobru i plemenitu obitelj. Njegov dom obavi trava i zaborav.

U džepu njegove uniforme njegovi su suborci nakon pogibije pronašli komad papira sa stihovima koje je Miroslav kanio poslati svojima u Poljica. No, nikada nisu stigli do njih. Upravo ta pjesma otkrila je tada na obilježavanju 25 godišnjice pogibije veliki pjesnički talent ovoga junaka… Suborci iz “Tigrova” kažu da je Miroslav bio junačina, a tako je i poginuo. Njegov rođak Branimir te godine o njemu kaže:

– Sve svoje igračke napravio je ili izdiljao sam, kao i puške s kojima smo se igrali rata, ni ne sluteći da novi, pravi rat uskoro dolazi… Znao je za sva gnijezda i što je u njima par kilometara uokolo svoje kuće, sve prve zelene jabuke ili bajami bili su njegovi, kao i prve šparoge, trišnje i šarke grožđa… Nikad se, ni kao dječarac, nije bojao zatuć zmiju ljuticu, a mogao se popet na najveće stablo i spustit se u najdublju jamu ili škrip. Bio je toliko spretan da sam bio uvjeren da se može izvući i iz najtežih situacija koje ga mogu zadesit, što sam govorio i njegovima dok smo se u jesen 1991. godine međusobno hrabrili čekajući da se javi iz Iloka. Neki naši Velagići će se možda još sitit da smo mi ko dica osnovali pop-rock grupu koju smo nazvali “Čelinka”, po ovim našim stijenama, polama, iznad kuća, di smo se igrali, gradili kuće i palili svitnjake za Svetu Anu… Instrumente je, pogađate, napravio Migi vlastoručno, gitaru od drva, klavijature od kartona, a za bubnjeve su nam poslužile kante od motornog ulja.

Migijev umjetnički duh prepoznat je i u školi.

– Bio je to miran i samozatajan, ali bistar i pametan dječak. Znam da je pisao pjesme, a njegovi crteži za naš školski list “Kolajna” bili su zaista odlični. Imao je silan smisao za umjetnost – prisjeća se te 2016 godine Migijev učitelj Dinko Zdilar.

– Migi je stvarno bio kreativac. Igrali smo se oko naših kuća, a on bi odjednom uzeo papir i olovku i, da ne vidimo, pisao bi pjesme. Tek bi ih onako stidljivo pročitao u večernjim satima ispred naših kuća – veli Migijev susjed i prijatelj Denis Gudelj Velaga.

– Nisam kao skladatelj mogao prijeći preko Migijevih stihova iz ove legendarne posljednje napisane pjesme, prije pogibije… Napisao sam glazbu, a videospot je režirao moj prijatelj Ago Kujundžić – kaže Tino Žužul, koji je prije 6 godina zapjevao Migijevu pjesmu, uz suze mnogih na komemoraciji za ovog iznimnog Heroja Domovinskog rata.

Kažimo i to da je Miroslav Gudelj Velaga napisao čitav niz pjesama i sada ih ljudi iz Udruge veterana i dragovoljaca Domovinskog rata nastoje prikupiti i izdati zbirku pjesama. A prije toga, od sljedeće godine svakog 6. srpnja, kada se Miroslav rodio, ispred njegove kuće održavat će se pjesnički susreti mladih Imotske krajine. Miroslavu Gudelju Velagi Migiju, pjesniku, umjetniku i junaku obrambenog Domovinskog rata u čast.

05.10.2016. godine

Uredio/ M.M. Viribus unitis /Braniteljski portal