U prvom redu, ovdje nitko nije nikome ništa oteo, a ponajmanje Crnoj Gori, već su ljudi, koji više od jednog stoljeća u okviru svojih mogućnosti, njeguju ljubav i poštovanje prema zaštitniku Biskupije iz koje su potekli (sv. Tripunu – Kotorskoj) zasluženo dobili priznanje da se sav taj trud i briga oko čuvanja tradicije i baštine ipak u konačnici isplati, iako podrazumijeva mnoge žrtve
Nemam običaj često komentirati dnevna zbivanja, no, uvidjevši količinu zlonamjerne manipulacije i gluposti ponajprije u nekim medijima, a još više u grotlu komentara, ipak ću se osvrnuti
Upis “Svečanosti sv. Tripuna i kola sv. Tripuna” – tradicije bokeljskih Hrvata u Republici Hrvatskoj na UNESCO-v Reprezentativni popis nematerijalne baštine veliko je priznanje našim Bokeljskim Hrvatima koji žive u Hrvatskoj.
U prvom redu, ovdje niko nije nikome ništa oteo, a ponajmanje Crnoj Gori, već su ljudi, koji više od jednog stoljeća u okviru svojih mogućnosti, njeguju ljubav i poštovanje prema zaštitniku Biskupije iz koje su potekli (sv. Tripunu – Kotorskoj) zasluženo dobili priznanje da se sav taj trud i briga oko čuvanja tradicije i baštine ipak u konačnici isplati, iako podrazumijeva mnoge žrtve.
Naime, iz današnje Crne Gore mnogi su ljudi u prošlosti emigrirali. Među njima su Crnogorci, npr. u Vojvodini ili Hrvatskoj osnovali svoje zajednice i sačuvali svoje običaje i kulturu, isto vrijedi za Albance i Srbe (mutatis mutandis).
Nijedan od tih naroda, nigdje sa sobom nije ponio niti štovanje sv. Tripuna niti svečanosti u njegovu čast po kotorskom običaju, što je po sebi i prirodno. S druge strane, Hrvati iz Boke, gdje god su to mogli, učinili su. I u Dubrovniku, i u Splitu (Tripundansko kolo se pleše, više od 150 godina), u Rijeci, u Puli i u Zagrebu.
Sad je nevažno u kojoj su vrsti organizacije ili na koji se način okupljaju: trude se već više od jednog stoljeća na svoj način proslaviti sv. Tripuna, po uzoru na Kotorsku proslavu i svečanosti. (Sveta misa, lode, kolo, kulturni događaji).
Tako i imaju svoje ogranke Bokeljske mornarice, oko kojih, istina, danas postoje otvorena i sporna pitanja s Maticom u Kotoru, ali to prepuštam njima da rješavaju.
Istine radi, treba priznati i da su te proslave po Hrvatskoj, puno skromnije, što je i normalno, ali zato nisu ništa manje vrijedne, tim više što su zapravo jedine izvan Kotora, “more catharino” po kotorskom običaju koji ističem kao važnu karakteristiku.
Jer postoje veličanstvene proslave sv. Tripuna u Apuliji, ali one se i kalendarski i običajno razlikuju od naše. Istina je također, da je u ne tako dalekoj prošlosti, ova svečanost u Kotoru od strane državnih vlasti bila zabranjena i svedena na usko crkvene prostore, dok je još prije II. Svjetskog rata, ova proslava imala danas nezamislive razmjere, sjaj i trajanje.
I nakon obnove proslave, ona se u Kotoru održava u bitno smanjenom opsegu, s bitno manje prepoznavanja od strane onih koji su tu prethodnim godinama to trebali činiti. Jer sv. Tripun nije samo zaštitnik Biskupije nego i grada, i njegov lik krasi i najstariji tiskani Kotorski statut i gradski grb, a usto je zajednički svetac svim Crkvama koje imaju kult svetaca, ne samo katolicima i pravoslavcima.
Previše lako se zaboravlja da u srednjovjekovnom ustrojstvu, grad nije bio grad u pravom smislu riječi bez biskupa i katedrale, a Kotor svakako nije tako mlad grad, da bi se činjenica da je sv. Tripuna izabrao za svog zaštinika nakon dolaska njegovih relikvija u 9 st. tek tako zanemarila. Kao i ona da sve što se važno u gradu događalo, od zasjedanja do polaganja zakletvi i testamenata, radilo se pred sv. Tripunom (njegovim relikvijama). Ovo se danas previše stidljivo spominje, jer je kulturalna amnezija previše maha uzela.
Bilo kako bilo, naši su Bokelji u Hrvatskoj svoju baštinu odnjegovali i sačuvali, i to je Republika Hrvatska priznala i uvrstila na svoj popis kulturne baštine, kao što je to priznala mnogim drugim izričajima autohtone i partikularne baštine i tradicije na današnjem njezinom teritoriju, bez obzira na provenijenciju.
Zato od srca čestitam i radujem se. Uz nekoliko kočnica. Tradicija može biti i neka vrsta l’art pour l’art, i tako postane napuhana, a prazna. Nešto kao što se ovdje kod nas prečesto događa, a što se dogodilo kako vidimo i s profanizacijom liturgijskog vremena Došašća. Pa je sad Advent sve samo ne ono što zaista treba biti. Tako se i ovdje stalno priča o svecu, ali malo ga se moli, zaziva, hodočasti, štuje. Još se pritom umanjuje ili ignorira. Nadam se da će ovo priznanje našim Bokeljima u Hrvatskoj, biti novi poticaj za čuvanje živim onog istinskog kršćanskog duha štovanja sveca zaštitnika koji nam je svima potreban. Neka nas sve prati njegov zagovor!
D.Z.