KAKO JE U GOSPIĆU OBRANJENA i SPAŠENA HRVATSKA (4): Pokolji hrvatskih civila

Obrana Gospića tema je teksta Ivana Kozlice u Hrvatskom Tjedniku, kojeg prenosimo u nastavcima.

Ako se koji propustili, prva tri dijela možete pročitati ovdjeovdje i ovdje.

Poslije gotovo nevjerojatne obrane na početku srpske agresije na Gospić, zauzimanja svih objekata JNA i zarobljavanja svih vojnika, naoružanja i vojne opreme te oslobađanja istočnoga Gospića i deblokade Bilaja i Ličkoga Ribnika, gospićki su branitelji na kratko mogli predahnuti. Stvoreni su uvjeti na popunu brigade i učvršćivanje postignutih crta obrane, međutim neprijatelj je i dalje svakodnevno tukao po gradu i okolici. Ali život se u grad pomalo vraćao.

Zarobljeni oficiri pušteni iako su sijali smrt u Gospiću

Ranije smo pisali o sudbini osvojenoga naoružanja, ali nismo mnogo kazali o sudbini zarobljenih civila, vojnika, podoficira i oficira, kako su i gdje oni završili. Odmah po zauzimanju pojedinih objekata, svi su civili i vojnici puštani kućama, isto tako velika većina podoficira i oficira. Nekoliko je oficira prešlo u ZNG. Bili su to zapovjednik gospićkoga garnizona puk. Pero Ćavar, Stjepan Škrinjarić, Stipe Brajković, Mark Shala, a od 9. studenoga 1991. i por. Stevo Pražić. Puk. dr. Marko Jagetić uključio se u rad bolnice, a zatim je pristupio u Hrvatsku vojsku. Što se tiče zadržanih oficira, oni su smješteni u zatvor, njihovi iskazi tijekom istrage proširili su spoznaje o najodgovornijima za stradanja gospićkih civila, vojnika i uništavanje kuća, stambenih i drugih zgrada, infrastrukture i dr. Svi oni za koje nisu postojali dokazi o osobnoj odgovornosti puštani su na slobodu. Tijekom ispitivanja utvrđeno je da su četrnaestorica među njima najodgovorniji za zločine počinjene od napada na Gospić do zauzimanja vojarna.

Bili su to: načelnik štaba major Relja Tomić, načelnik KOS-a kapetan Duško Bajić, oficir KOS-a Marcel Dusper, podoficir Tomo Čačić, podoficir Jovo Kuprešanin, podoficir Bogdan Odanović, pomoćnik zapovjednika kapetan Mićo Vasić, vodnik I. kl. Goce Koneski, zapovjednik skladišta u Podoštri por. Slobodan Dotlić, zastavnik Dragoljub Lazarević, st. vodnik I. kl. Radovan Radenković, podoficir Bratislav Milojković, građanska osoba Stevo Milošević i građanska osoba Miloš Bogdanović. Dvojica od njih bili su Hrvati (Dusper i Čačić), jedan Crnogorac (Tomić), jedan Makedonac (Koneski), ostala desetorica bili su Srbi. Svi su oni ili osobno pucali po gradu ili su izdavali naredbe da se tuče po ciljevima. Najžešći među njima bili su Tomić i Bajić, oni su imali izravne veze s četnicima u istočnom Gospiću, Koneski se isticao preciznim pogotcima iz minobacača i snajperom, posebno gađanjem kuća viđenijih članova HDZ-a, a tenkist Milojković zvani Bagi, često je gađao ciljeve, naročito bolnicu, prijetio je da će Gospić sravniti sa zemljom (zanimljivo, dok je bio u zatočeništvu korišten je u obuci hrvatskih tenkista). Marcel Dusper, iako Hrvat, naoružavao je srpsko stanovništvo u okolici Otočca i bio čvrsti protivnik predaje vojarne. Iako zvuči nevjerojatno, kasnije je bio časnik HVO-a u Varešu, srednja Bosna! Drugi osuđeni Hrvat Tomo Čačić bio je među ekstremnijim oficirima, protivio se predaji vojarne, pucao po gradu i tražio od drugih da to čine.

Svi gore imenovani zarobljenici nekoliko su mjeseci proveli u gospićkom zatvoru, neki od njih su razmijenjeni, a ostali su prebačeni u Zagreb ili na druga mjesta razmjene. Prva veća razmjena obavljena je u prosincu 1991., nju je s hrvatske strane vodio Krešimir Tomljenović, čelnik povjerenstva za razmjene, jedan od ključnih ljudi organizacije ratne bolnice i časnik HV-a. Tada je razmijenjeno sedam oficira i podoficira te jedna civilna zaposlenica gospićkoga garnizona, a glavna ‘zvjerka’ bio je načelnik ‘bezbednosti’ kapetan Bajić. Potrebno je napomenuti da su razmjene vršene uglavnom tako da hrvatska strana izručuje oficire, a srpska civile, hrvatski vojnici i časnici vraćani su u mrtvačkim sanducima!

Zanimljivo da je protiv svih gore navedenih zločinaca 1993. podignuta optužnica, iste godine Okružni sud u Gospiću osudio je Duspera, Tomića i Bajića na dvadeset godina zatvora, a ostale na petnaest. Suđenje je u biti bilo farsa, svi su tada bili nedostupni hrvatskom pravosuđu i nitko nikada nije odgovarao za počinjene zločine. Vrhovni sud RH je 1994. odbio žalbe osuđenih i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Županijski sud u Rijeci osudio je 2011. četničkoga vojvodu Radu Čubrila na petnaest godina zatvora, ali ni on nije bio dostupan hrvatskom pravosuđu – nije ni odgovarao za zločine. Osuđen je samo za zločin nad pet civila u Lovincu, iako je sa svojim i srbijanskim četnicima stalno tukao po Gospiću! Od svih osuđenih u odsutnosti jedino je Slobodan Dotlić bio dostupan hrvatskim pravosudnim tijelima, on je 2013. uhićen kada je iz Australije, gdje je živio, preko Mađarske ušao u Hrvatsku, međutim nakon dva tjedna provedena u pritvoru odlukom suda pušten je na slobodu! Eto, takav je odnos imao hrvatski pravosudni sustav prema onima koji su ubijali hrvatske civile i vojnike te razarali Gospić 1991.!

Gospićka bolnica i vojni sanitet – junaci u bijelim kutama

U svakome ratu skrb o stradalim vojnicima i civilima slika je odgovornosti društva i jedan od ključnih uvjeta za uspjeh i pobjedu. Domovinski rat može biti primjer kako se u uvjetima improvizacija odradio veliki posao na zbrinjavanju stradalih. Gospić možda najbolje pokazuje složenost u kojoj se našao hrvatski narod. Uza sve opisano do sada, pokušat ćemo približiti način organizacije zdravstvene zaštite u uvjetima srpske agresije.

Opća bolnica Gospić nalazila se na vrlo nezavidnome položaju, doslovno preko puta glavne gospićke vojarne JNA. U ljeto 1991. imala je 326 zaposlenih od kojih je dobar dio bio srpske nacionalnosti. Nekoliko dana prije napada na grad većina Srba napustila je bolnicu, ravnatelj dr. Antun Johman dao je 105 otkaza zbog nedolaska na posao, među kojima je bilo pet-šest Hrvata, a ostalo je raditi samo 76 djelatnika. Većina onih koji su bolnicu napustili otišla je na neprijateljski okupirani teritorij služeći u vojnim postrojbama ili medicinskim ustanovama.

Od prvih topničkih udara po Gospiću bolnica je bila česta meta neprijatelja, kako onih koji su tukli iz daljine, s istočne strane, tako od ovih iz vojarne preko puta. Toliko je razarana i uništavana da je teško naći sličan slučaj, osim vukovarske bolnice. Unatoč tomu, hrabri su zdravstveni djelatnici i pomoćno osoblje radili bez prestanka, izlažući svoje živote pogibelji. Dok na grad padaju stotine, ponekada i tisuće granata, od kojih mnoge pogađaju bolnicu, hrvatskim braniteljima i civilima pružana je potpuna zdravstvena pomoć. Ranije, u lipnju 1991., u Pazarištima je opremljena pričuvna lokacija za ratnu bolnicu, s operacijskom salom i drugim potrebnim sredstvima. Zbog velikoga broja Srba, od kojih su mnogi bili na ključnim upravljačkim mjestima (svi čelnici odjela), tajno je izvlačen dio sanitetskoga materijala za potrebe pričuvne bolnice, što je odrađivala mala skupina povjerljivih ljudi.

Odlukom gospićkoga Kriznog stožera kojemu je na čelu bio dr. Dražen Jurković, i sam liječnik u bolnici, dio bolnice 13. rujna 1991. evakuiran je u Pazarišta. Onamo je otišla kirurška ekipa s oko 35 zdravstvenih djelatnika te pomoćnoga osoblja, na čelu s dr. Josipom Venclom. U samoj bolnici dragovoljno je ostala druga kirurška ekipa, 24 zdravstvena djelatnika i pomoćno osoblje, na čelu s dr. Tomom Kovačom, dragovoljcem iz Zagreba.

Dolaskom dr. Milana Vrkljana početkom rujna 1991. započelo je ustrojavanje vojnoga saniteta. Poslije zauzimanja vojarna dr. Vrkljan, dr. Darko Milinović i Krešimir Tomljenović rade na poboljšanju i daljnjem ustrojavanju saniteta, dolaze zdravstveni djelatnici iz Zagreba i Rijeke, organiziraju se dežurni timovi koji su stalno na prvoj crti bojišnice. U Gospić dolazi i dr. Šime Vučkov kao predstavnik Sanitetskoga stožera. Svi ti dobri ljudi spasili su mnoge živote hrvatskih vojnika, policajaca, civila, prema izjavi ravnatelja gospićke bolnice dr. Johmana, do kraja 1991. primljeno je više od 600 ranjenika, od čega su 20 posto bili civili, a prema izjavi dr. Milinovića tijekom rata obrađeno je oko 1 500 ranjenika. Na žalost, do kraja 1991. na gospićkom je području poginulo više od 70 pripadnika policije, ZNG-, HV-a i HOS-a, njihovo izvlačenje i zbrinjavanje bilo je u nadležnosti vojnoga saniteta. Junaštvo svih zdravstvenih djelatnika ide uz bok junaštvu vojnika i policajaca s prve crte bojišnice.

Nastavak oslobodilačkih akcija – napad na Novi Lički Osik

Poslije osvajanja vojarna i protjerivanja srpskih terorista iz istočnoga Gospića, stvoreni su uvjeti za popunu gospićke brigade u punini, kao glavne postrojbe na tome području. S postojećim snagama držane su crte obrane, neprijatelj nije prestajao tući grad iz svojih uporišta oko Gospića.

Napadi se pojačavanju početkom listopada 1991., razara se središte grada i okolna mjesta. Zbog toga se razmatra mogućnost napada na srpsko uporište Novi Lički Osik, međutim zapovjednik Mirko Norac i njegovi suradnici smatrali su da nemaju dovoljno snaga za takvu zadaću. Čelnik Kriznoga stožera i vladin povjerenik za Liku Ante Karić ipak izdaje zapovijed za napad koji započinje 13. listopada u četiri smjera. Prva borbena skupina trebala je presjeći cestu Novi Lički Osik – Bunić zbog onemogućavanja dovođenja pojačanja neprijatelju, druga je iz pravca Lipove Glavice planirala upasti u prostor tvornice naoružanja, treća je trebala zauzeti južne dijelove Novoga Ličkog Osika, a četvrta se trebala spojiti s drugom skupinom i nastaviti prema Novom Ličkom Osiku te razbiti srpske snage. Kako je zapovjedništvo hrvatskih snaga i pretpostavljalo, srpski otpor bio je jak, k tomu jedna od borbenih skupina nije krenula u izvršenje zadatka čime je dovela u opasnost ostale snage. Postignut je određeni uspjeh, neprijatelj je iznenađen i oslabljen, izgubio je deset vojnika. Uvidjevši da nema mogućnosti provesti zapovijed do kraja, akcija je zaustavljena. I hrvatska je strana imala gubitke, poginuli su Josip Delač i Nikola Knežević, zarobljen je Joso Delač za čiju se sudbinu ni danas ne zna, vodi se kao nestali. Osim njih živote su izgubili i dvojica pripadnika Albanske dragovoljačke brigade, Samet Bugujevci i Fadil Salihu, a ranjeno je devet pripadnika te postrojbe. Poslije ovoga stradanja postrojba se počela raspadati, manji broj ostao je u sastavu 118. brigade, dio je premješten u vojarnu Muzil i hotel Park u Puli, a ostatak je napustio bojišnicu.

Pokolj hrvatskih civila u Širokoj Kuli i Bukovcu Perušićkom

Od samih početaka srpske agresije, na području Like stradalo je hrvatsko civilno pučanstvo. Topničkim razaranjem Gospića i okolnih naselja, snajperskim hitcima iz vojarna JNA, mnogi su civili ranjavani i ubijani o čemu, na žalost ne postoji dostupna potpuno sređena evidencija. Navest ćemo samo jedan primjer zločinačkoga karaktera oficira JNA.

Luca Ciganović r. 1921. imala je kuću uz samu vojarnu, 15. rujna 1991. došla je blizu kuće, molila oficire da nahrani svinje, ubijena je iz transportera. Sličnih primjera bilo je mnoštvo, ali o jednom stravičnom zločinu koji se dogodio u Širokoj Kuli, naselju u kojem su živjeli Hrvati i Srbi i koje je 1991. okupirano, potrebno je nešto više kazati. Mjesni četnici maltretirali su susjede Hrvate svakodnevno, većinu kuća su im zapalili 23. rujna 1991., držali ih u svojevrsnome logoru, zatvarajući ih u pojedine kuće i ograničavajući im kretanje. A onda je 13. listopada 1991., upravo na dan kada su hrvatske snage napale Novi Lički Osik, u popodnevnim satima započeo srpski krvavi pir. U jednom je podrumu ubijeno i zapaljeno osam osoba, sedam žena i jedan muškarac, toga dana ubijene su još tri osobe, a sljedećih nekoliko dana još 29 osoba, ukupno 40 hrvatskih civila. Najmlađa djevojčica Verica Nikšić imala je trinaest godina, a najstariji Ivan Orešković bio je star 96 godina. Žrtve su stradale na različite načine, klanjem, tromblonskim minama, ubijanjem iz pušaka i dr. Neke su žrtve zapaljene, neke bacane u jame, a neke još nisu pronađene. Pobijena je i pravoslavna obitelj Rakić, otac, majka (rođena Hrvatica u Čanku) i troje djece. Zanimljivo je da se njih petero nalaze na popisu srpskih žrtava Veritasa Save Štrbca, uz opasku “indirektne žrtve rata”, ubijene 10. listopada 1991., bez naznake tko ih je pobio, pa se “podrazumijeva” da su to bili hrvatski vojnici!?

Nekoliko dana poslije Široke Kule dogodio se još jedan strašan zločin. U obližnjem Bukovcu Perušićkom lokalni su četnici 16. listopada 1991. pobili članove obitelji Hećimović, majku i tri sina, te obitelji Pocrnić, bračni par i staricu od 93 godine, ukupno sedam!

Zbog zločina u Širokoj Kuli Županijski sud u Gospiću 1994. osudio je sedam osoba u odsutnosti, Miroslava Serdara, Dragana Vunjaka i Nikolu Zagorca na kaznu zatvora od 20 godina, a Milorada Baraća, Danu Serdara, Dragana Uzelca i Dušana Uzelca na petnaest godina zatvora. Dane Serdar je 2004. u obnovljenom postupku oslobođen optužbe, a Milorad Barać je 2019. iz Nizozemske izručen Hrvatskoj, ostali su i dalje nedostupni hrvatskim pravosudnim tijelima.

U Beogradu su 2010. uhićeni Čedo Budisavljević, ratni zapovjednik Specijalne jedinice milicije u Novom Ličkom Osiku te Mirko Malinović, Milan Bogunović i Bogdan Grujičić. Viši beogradski sud protiv njih je pokrenuo postupak samo zbog ubojstva obitelji Rakić, iako su sudjelovali i u ubojstvima Hrvata iz Široke Kule. Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci 2017. pokrenulo je istragu protiv osmorice državljana Srbije zbog zločina u Širokoj Kuli i Bukovcu Perušićkom, među kojima su i gore navedene osobe. Osim njih tu su ondašnji zapovjednik TO-a ‘Teslingrad’ kapetan I. kl. Milan Mirić zvani Mićka i zapovjednik odjeljenja milicije u istome Gospiću može i drugačije pisati i pričati. Kada se u javnom prostoru spomene Gospić i Domovinski rat, asocijacija kod većine je – zločin nad srpskim civilima. Točno je, zločin se zbio, tu nema spora, o tome se uglavnom sve zna, zato ovdje ne ćemo pisati o detaljima tog događaja. Kako to da malo tko zna za stradanje Hrvata Široke Kule, Bukovca Perušićkoga i drugih hrvatskih sela? Kako to da za zločine nad Hrvatima nitko nije odgovarao, a za zločine nad dijelom Srba jest? Za stradanja onih Srba koji su ubijani u Gospiću zajedno s Hrvatima, od srpskih bomba, granata i snajpera, nitko nije od govarao. Nitko! U pravorijek dugotrajnoga sudskoga postupka zbog stradanja dijela gospićkih Srba ne ćemo ulaziti, sud je rekao svoje, osuđenici su odslužili presuđene kazne i priča je završena. Međutim, smatramo potrebnim ukazati na neke logične poveznice, na nepoznanice o kojima se nije govorilo, a koje su mogle tijek događanja usmjeriti u posve drugome pravcu.

Gospićki su Srbi, kako smo već pisali, u velikoj većini napustili zapadni dio grada nekoliko dana prije topničkoga napada na grad. Oni koji su ostali dijelili su sudbinu sugrađana Hrvata, boraveći u skloniština i podrumima, spašavajući glavu od kiše različitih srpskih projektila. Teroristi nisu pazili koga će pogoditi, važno im je bilo razarati i ubijati s ciljem zauzimanja grada. Činjenica je da u vrijeme najžešćih razaranja, u vrijeme zauzimanja vojarna, kada se na grad tuklo iz istočnoga Gospića, Ljubova i vojarna JNA, kada su hrvatski branitelji ginuli sve češće, tada se nije gledalo tko je Srbin, a tko Hrvat. Bilo je mnoštvo situacija kada se sumnjalo da netko dojavljuje neprijateljskoj strani razne podatke. Tako je zabilježeno da na bolnicu nisu padale mine dok su njoj bili zarobljeni oficiri JNA, ili drugi primjer, svaki put kada bi vojno zapovjedništvo mijenjalo položaj, bilo je zasuto kišom granata, i sl. Jasno da su postojale sumnje o petoj koloni, ali se nikome nije ništa događalo. Poslije oslobađanja vojarna, u grad se počelo vraćati izbjeglo stanovništvo, vraćali su se i mnogi Srbi i koliko znamo, nisu imali nikakvih problema.

A onda se dogodio pokolj u Širokoj Kuli, bio je to šok za sve. U Kriznom stožeru razmatrala se mogućnost izvlačenja preostaloga hrvatskog stanovništva s prostora pod kontrolom Srba. Negdje baš u to vrijeme sa srpske strane stiže pismo ponuda o razmjeni koje je uputio spomenuti Čedo Budisavljević iz Novoga Ličkog Osika. U tom pismu bila su navedena i neka imena predviđena za razmjenu. Tada se donosi odluka o privođenju određenoga broja osoba srpske nacionalnosti koje bi bile predmet razmjene. Najodgovornija osoba koja je mogla izdati takav nalog bio je Ante Karić. On je sigurno znao da se Srbe privodi, da ih se odvezlo u vojarnu u Perušić. Prije nego je 16. listopada 1991. s puk. Ćavarom otišao u Zagreb, doznao je za novi pokolj u Bukovcu Perušićkom i tada je, navodno, dao nalog za likvidaciju desetak viđenijih gospićkih Srba. Odluka o ubijanju zatočenih Srba u perušićkoj vojarni donesena je poslije spoznaje o masakru nad vojnicima i civilima u Bukovcu. Razgovori o razmjeni su propali, zarobljenici su pobijeni, dogodio se veliki zločin koji se ne može opravdati. Ali taj se zločin mora stavljati u kontekst s drugim događajima i nikako ga se ne može izolirano promatrati. Svakodnevna razaranja, ubojstva i ranjavanja, posebno slučajevi pokolja u Širokoj Kuli i Bukovcu Perušićkom, pridonijeli su da se nastavi krvavi trag zločina.

Na kraju ponavljamo još jednom: za zločine razaranja grada Gospića, ubijanja civila, hrvatskih vojnika i policajaca nitko nije odgovarao, unatoč većem broju sudskih postupaka. Najodgovorniji za počinjene ratne zločine bili su u hrvatskim rukama, pušteni su u razmjenama, a potom su pokretani sudski postupci u njihovoj odsutnosti! Nevjerojatno, ali istinito! Za velike masovne pokolje u Širokoj Kuli i Bukovcu Perušićkom također nitko nije odgovarao, a to što se i njima sudilo u odsutnosti, mazanje je očiju obiteljima žrtava. Počinitelji zločina žive ili su živjeli u Srbiji, BiH, drugim zemljama, a neki čak i u Hrvatskoj. Sve dosadašnje hrvatske vlasti mogle su pronaći način kako da se pravda zadovolji, ali to nisu činile. No zato su bile vrlo revne kada je trebao utvrditi odgovornost za stradanja Srba u Gospiću.