KAKO JE U GOSPIĆU OBRANJENA i SPAŠENA HRVATSKA (5): Istina o Norcu i Oreškoviću

U posljednjem nastavku feljtona o obrani Gospića 1991. Ivana Kozlice, kojeg prenosimo iz Hrvatskog tjednika, donosimo pregled događanja na tom području do kraja godine, priču o dolasku predsjednika Tuđmana u obilazak ličke bojišnice, popis hrvatskih žrtava te potankosti raspleta oko pokušaja smjenjivanja najzaslužnijih ljudi obrane tog strateški važnoga područja.

Ako se koji propustili, prva četiri dijela možete pročitati na slijedećim poveznicama:
1. dio,
2. dio
3. dio
4. dio

Razlaz Karića i Oreškovića

Regionalni krizni štab/stožer na čelu s Antom Karićem odigrao je vrlo važnu ulogu u prvim danima agresije na gospićko područje. Karić je bio i Vladin povjerenik za Liku i sve mu je davalo velike ovlasti, imao je prinadležnosti u civilnome i vojnom području jer nisu funkcionirale redovne institucije. Međutim, Karić je imao kontroverznu prošlost iz doba Drugoga svjetskog rata, bio je pripadnik Ozne koja je na gospićkom području počinila mnoge ratne zločine nad Hrvatima i to je za njega bio veliki teret, ta je činjenica bila poznata mnogim Ličanima. Prema osobnome priznanju, njegovo upućivanje u Gospić bio je izbor Josipa Manolića i Stjepana Mesića (poznato je da je Manolićeva prošlost bila ista kao Karićeva, ali za područje bjelovarskoga kraja). Prije odlaska u Gospić Karić je dobio osobnu pratnju, bio je to Ivica Orešković, djelatnik SISa i bivši pripadnik “Tigrova” iz Rakitja. Na večeri u jednome zagrebačkom restoranu, prije povratka u Gospić, upoznaje Oreškovićeva brata Tihomira, političkog emigranta, povratnika iz SAD-a i pripadnika Hrvatskog državotvornog pokreta. Tada je pao dogovor da 2. rujna 1991. zajedno idu u Gospić.

Karić je Tihomira imenovao tajnikom Kriznoga štaba/stožera, čovjeka koji će mu voditi sve važnije poslove i koji će se ubrzo nametnuti prvim autoritetom u tome tijelu. Više je nego očito da je Orešković bio izmišljena osoba za Karića, čovjek čija je prošlost bitna suprotnost njegovoj, k tome mlad i vrlo operativan. O prvim i najznačajnijim danima obrane grada, o zauzimanju vojarna i oslobađanju istočnoga dijela Gospića pisali smo. U tome vremenu odnos njih dvojice bio je korektan, bez nekih velikih sukoba, ali osjećao se određeni jaz, naročito nakon ukidanja regionalnoga štaba/stožera kada Karić ostaje samo povjerenik za Liku, a Orešković se sve više nameće te odlično surađuje s vojnim zapovjednikom Norcem, ali i drugim ključnim ljudima obrane.

U prošlome smo broju pisali da je Karić s puk. Perom Ćavarom 16. listopada 1991. otišao u Zagreb gdje je ostao oko tjedan dana. U tom se vremenu dogodio zločin nad srpskim civilima zbog čega su kasnije na višegodišnje kazne zatvora osuđeni Orešković, Norac i Stjepan Grandić. Međutim, prema nekim izvorima, nalog za popisivanje Srba dao je Karić, a na dan odlaska za Zagreb navodno je zapovjedio njihovo ubijanje. Kada se vratio iz Zagreba, upozorio je Oreškovića da se odmakne od Norca jer će ovaj biti smijenjen i procesuiran. No, Orešković radi potpuno suprotno, miče se od Karića, osniva Operativni stožer kao tijelo koje koordinira sve procese dok Karić gubi svaki značaj. U Oreškovićev stožer na koordinacijske sastanke dolaze Norac, načelnik policije Dasović, zapovjednik Vojnoga redarstva/policije, predstavnik SZUP-a, ravnatelj bolnice, čelnici gospićkog HEP-a, komunalnog poduzeća i dr. Orešković povlači i neke kadrovske poteze, na čelo gospićke policije postavlja Davora Škaru, a za zapovjednika specijalne policije Mira Lacu. Nezadovoljan razvojem događanja, Karić početkom studenoga 1991. piše pismo predsjedniku Tuđmanu, optužujući Oreškovića, Norca i njihove prve suradnike za sve loše što se u Gospiću događa. U pismu se govorilo o ustašovanju, crnim odorama, pozdravima iz doba NDH, ljudima iz emigracije, legiji stranaca, samovolji, zavođenju straha i sl. Bit sadržaja pisma bio je prijedlog za micanje iz Gospića Oreškovića, Norca, Lace, Škare i dr. Karić potom odlazi u Zagreb, sastaje se s predsjednikom Tuđmanom koji ga tijekom razgovora upoznaje da namjerava posjetiti ličko bojište, ali da se o tome šuti.

Napad na Divoselo
Srpski projektili svakodnevno su padali na središte Gospića, uzbuna označena prvoga dana napada na grad trajala je čitavo vrijeme rata, znak prestanka oglasio se tek poslije VRO Oluja. Tijekom listopada i početkom studenoga 1991. neprijatelj je poduzimao akcije povrata izgubljenoga područja, ali branitelji su odolijevali tim pokušajima. Iz više izvora u Operativni stožer došla je vijest o dolasku pojačanja u Divoselo i planovima za presijecanje ceste Gospić – Karlobag. Zbog toga Operativni stožer, zapovjedništvo 118. brigade HV-a i PU Gospić planiraju i provode preventivni udar na to srpsko uporište. Akcija je pokrenuta u ranim jutarnjim satima 16. studenoga 1991., napad je krenuo iz triju smjerova s oko 250 vojnika, triju tenkova i jednim transporterom, a potporu je davala bitnica minobacača 120 mm te mješovita raketno-topnička bitnica. U uvjetima kišnoga nevremena neprijatelj je bio iznenađen, razbijen i potisnut prema Počitelju. Zametnula se žestoka borba koja je trajala cijeli dan, bilo je izravnih dodira, prsa o prsa, čak je došlo do miješanja vojska. Zapovjednik akcije Norac našao se u skupini neprijateljskih vojnika, kretao se s njima, a kada je prepoznat došlo je do okršaja, neprijatelj je izvukao deblji kraj, ali je stradala i Norčeva kabanica – bila je izbušena na više mjesta! Sličnih situacija bilo je više, ali to za gospićke junake nije čudno. Srbi su (prema njihovim izvorima) imali jedanaest poginulih i mnoštvo ranjenih.

Iako razbijen, neprijatelj je posložio svoje redove i pružao žestoki otpor. Hrvatske su snage izvršile zadaću i vratile se na polazne položaje (na nekoliko mjesta crta obrane je korigirana), a neprijatelj do kraja rata nije pokušavao ostvarivati svoje prvotne ciljeve na tom smjeru, što pokazuje da je akcija imala puni učinak. Procjena zapovjednika Norca bila je da nisu dovoljno jaki držati osvojeni prostor, zato je odlučio povući vojsku i čuvati živote svojih vojnika. Ipak, akcija je imala cijenu u ljudskim životima. Poginuli su Milan Brkljačić, Damir Buneta, Milan Gržan, Nikola Mraović, Branko Rupčić i Petar Tonković, a od posljedica ranjavanja 29. studenoga umro je Mladen Buneta.

 

Akcija na Divoselo jedna je od prvih napadnih akcija hrvatskih snaga u Domovinskom ratu. Prije nje to je bio i napad na Novi Lički Osik, a oslobađanje istočnoga Gospića, deblokada Bilaja i Ličkog Ribnika sigurno je prva napadna oslobodilačka uspješna akcija.

Tuđman u Gospiću

Dan poslije akcije na Divoselo, 17. studenoga 1991., u Gospić je došao predsjednik RH dr. Franjo Tuđman. Ante Karić za dolazak je doznao tri dana ranije u Zagrebu, a on je večer prije dolaska o tome obavijestio Mirka Norca, dr. Dražena Jurkovića i pukovnika Peru Ćavara. U Predsjednikovoj pratnji došli su ministar obrane Gojko Šušak, general Petar Stipetić, Slavko Degoricija, Josip Perković te brojno osiguranje. Kako u Operativnom stožeru i zapovjedništvu 118. brigade HV-a nisu znali ništa o razlozima dolaska, i oni su poduzeli određene mjere osiguranja mjesta održavanja sastanka, ali i širega prostora uokolo te zgrade, ako dođe do nepredviđenih događanja.

Sastanku su osim Karića nazočili Mirko Norac, Tihomir Orešković, Ivan Dasović, Davor Škara, Pero Ćavar, dr. Dražen Jurković, Ivica Marković, Miroslav Petry i Krešimir Tomljenović. Predsjednik je u početku djelovao oštro, ozračje je bila napeto, očito pod dojmom informacija koje je servirao Karić. Međutim, kada je vidio da preko puta njega sjede zarobljeni bivši jugoslavenski pukovnik i zapovjednik gospićkog garnizona JNA, bivši “komandir saobraćajne milicije” u Gospiću, nećak partizanskog generala, dvojica polaznika Prvog hrvatskoj redarstvenika, pripadnika ATJ Lučko koji su od početka sudjelovali u svim sukobima s JNA i četnicima, a k tomu jedan od njih bio je u Predsjednikovu osiguranju – mogao je zaključiti da tu nema nikakvih “ustaša”, da je doveden u potpunu zabludu. Nazočni su tijekom razgovora zapazili osjetnu promjenu Predsjednikova raspoloženja. Tome su pridonijele i dvije crtice koje su ga nasmijale. Kada se Ivica Marković predstavio kao koordinator u zatvoru, Predsjednik je kazao da prvi put čuje za takvu dužnost, a bio je više puta zatvaran. Potom je upitao što imaju u zatvoru (misleći koga sve imaju zatvorenog), Marković je odgovorio: “Gospodine predsjedniče, imao suvoga mesa, kiselog kupusa, krumpira…”, što je predsjednika nasmijalo. Još je jedna Markovićeva doskočica predsjednika nasmijala, riječ je bila o crnim odorama: “Predsjedniče, slušaj, nisu to nikakve crne odore nego veste koje žene pletu vojnicima od crne ovčje vune. Kod nas su crne još jedino vojničke čizme.” Dvadesetdvogodišnji Davor Škara tijekom svoga izlaganja, govoreći o Ivanu Dasoviću i Peri Ćavaru, kazao je da su oni stari ljudi na što je Predsjednik napomenuo da je onda i on star, a Škara je rekao – da, nego što! Kasnije je Predsjednik, obilazeći vojarnu i preskačući rupe od granata, pitao “gdje je sada onaj Škara da vidi tko je star”. Ta Predsjednikova opuštenost i šaljivost djelovala je umirujuće na sve nazočne pa je dugotrajni razgovor postao potpuno prijateljski.

Predsjednik Tuđman saslušao je izlaganja svih nazočnih po pitanjima njihove nadležnosti i odgovornosti i nije imao posebnih primjedaba, jedino je Tihomiru Oreškoviću kazao da se mora odlučiti želi li biti vojna ili civilna vlast, ne može jedno i drugo. Po završetku sastanka, u pratnji domaćina obišao je vojarnu i bolnicu, razgovarao s ranjenicima i osobljem i vidno potresen slikom razrušenoga grada, zaputio se prema Otočcu. Na tom je putu navratio u Klanac gdje je ručao u društvu pripadnika HOS-a! Još je jedna zanimljivost vezana za Predsjednikov posjet Gospiću. Toga dana na grad nije pala ni jedna granata, što se do tada rijetko događalo. A dan prije žestok je boj bio u Divoselu, mrtvih na obje strane!? Slučajnost ili nešto treće, tko će ga znati. Međutim, nije trebalo dugo čekati, sutradan su stotine granata ponovo razarale grad!

Zločin u Čanku

U nizu zločina koje su srpski vojnici počinili na prostoru Like, kratko ćemo podsjetiti na onaj koji se 10. prosinca 1991. dogodio u selu Čanak. Čanak ne spada pod gospićki kraj, ali su u njegovoj obrani sudjelovali Gospićani. To živopisno selo u ličkoj udolini u početku srpske agresije branili su sami mještani, tek kasnije im je došla pomoć sa strane. Srpski banditi u studenom su spalili dio sela, ali nisu uspjeli slomiti otpor branitelja. Zapovijed za napad izdao je zapovjednik 6. ličke divizije puk. Savo Jurasović 5. prosinca, a napad je izvršila 2. brigada Vrhovine kojom je zapovijedao puk. Petar Trbović. Selo je napadnuto 10. prosinca, opljačkano i spaljeno. Tada su uz mještane u obrani sudjelovali pripadnici riječke 128. brigade HV-a i gospićke policije. Obrana je razbijena od nadmoćnih srpskih snaga koje su ulaskom u selo počinile veliki zločin, iživljavali su se nad zarobljenicima. Neke su ustrijelili iz blizine, neke zaklali, zapalili, najprije su ih mučili. Tako su mještanku Jagu Šnjarić zavezanu za automobil vukli po selu, da bi ju na kraju ubili. Ubili su i učitelja Grgu Hećimovića, mještanina Šimu Štampara, pripadnike gospićkoga MUP-a Milana Mrlu i Peru Šnjarića. Za riječku 128. brigadu HV-a bio je to još jedan crni dan, ubijeni su njihovi pripadnici Milenko Benaš, Zlatko Liker, Ivan Radica i Ivoslav Škaron, a ranjeni i zarobljeni Franjo Matašić umro je u Beogradu. Ranjeni i zarobljeni su i pripadnici saniteta Vlado Leoni, Nikša Karamatić i Milan Tomšić te pripadnik mjesnoga ZNG Petar Špoljarić (razmijenjeni 20. prosinca 1991. u Žitniću). Zarobljeni su i Ante Čargonja, dr. Aldo Ivančić i Ranko Srok te mještanin Joso Šnjarić. Oni su razmijenjeni u Žitniću 21. veljače 1992., razmjene je vodio Krešimir Tomljenović.

Umrli za Domovinu

Gospićka bojišnica nije mirovala do kraja 1991. Srbi su stalno tukli – i topništvom i naletima vojnih zrakoplova – pokušavali probijanje crta obrane, međutim branitelji su sve napade odbijali. Osim već dobro posložene 118. brigade HV-a i policijskih snaga, u prostor su raspoređeni dijelovi riječke 128. brigade HV-a, iz Zagreba je stigla 19. satnija HOS-a pod zapovjedništvom Valentina Rajkovića, došla je i skupina nizozemskih dragovoljaca, riječkih dragovoljaca i dr. Svi su oni zaslužni za obranu Gospića i okolice, za sprječavanje srpskoga prodora prema Karlobagu. Na žalost, i u tom vremenu mnogi su branitelji položili živote za Domovinu, ovdje ćemo nabrojiti sve one koje nismo spomenuli u ranijim dijelovima feljtona, kao i one poginule poslije akcije na Divoselo. Josip Horvatović iz Zagreba poginuo je 6. rujna 1991. u Ličkom Osiku, Milan Anić 15. rujna u Gospiću, a Zvonko Pavelić iz Rijeke 20. rujna u Žabici. Joso Pavelić poginuo je 9. listopada 1991. nesretnim slučajem, a Milan Mesić 13. listopada u Mušaluku. Ivan Grgurić, Milan Rukavina i Lino Gržić poginuli su 16. listopada u Budaku, Mevludin Mulahmetović u Ribniku, Nikola Krpan 17. listopada u Lipama, Ivan Jelinić 19. listopada u Smiljanu nesretnim slučajem, a Božo Svetić 24. listopada također nesretnim slučajem.

U studenome 1991., osim navedenih žrtava u napadu na Divoselo, poginuli su Mile Drašković 4. studenoga u Bukovcu Perušićkom, Ivan Domazet 9. studenoga u Kosi Perušićkoj, Dragan Starčević 18. studenoga u Vukšiću, Zoran Cvetnić 19. studenoga u Ornicama kao pripadnik HOS-a, Jure Mudrovčić 19. studenoga, a Tomo Pavičić 21. studenoga u Ribniku.

Prosinac 1991. bio je koban za gospićke branitelje, život je izgubilo osamnaest pripadnika 118. i 128. brigade HV-a. Ivan Štimac poginuo je 13. prosinca u Gospiću, a Željko Mrkšić (HOS) u Ornicama. A onda tragedija u Bilaju, nesretnim slučajem 14. prosinca život su izgubila šestorica riječkih dragovoljaca iz izvidničko-diverzantske skupine Željka Vlaškovca, Žarko Fatičić, Enes Handžar, Ive Stipanović, Mladen Šebalj, Elio Vlah i Boris Antolos. U Perušiću su 17. prosinca poginuli Ivica Milković i Juraj Vukšić. Crni dan za Gospić bio je 24. prosinca, u đačkom domu poginuli su Bruno Colnar, Stjepan Klić, Pavo Putrić i Goran Šimac iz 128. riječke brigade. U Perušiću je 26. prosinca nesretnim slučajem poginuo Boris Čavlina, a posljednje žrtve 1991. bili su Ivica Mesić i Samir Porča, oni su 30. prosinca poginuli u središtu Gospića.

Smjene, premještanja i progoni

U jeku još uvijek žestokih srpskih napada na Gospić krug ljudi oko Josipa Manolića predvođen Antom Karićem, sve je činio kako bi najzaslužnije ljude za obranu toga grada junaka najprije maknuo, a potom procesuirao i zatvorio. Poslije boravka predsjednika Tuđmana u Gospiću i njegovih uputa, Tihomir Orešković odlučio se za vojni poziv, prihvatio je mjesto Norčeva pomoćnika za nastavno-operativne poslove i poslove SIS-a. Kada je početkom prosinca 1991. sa skupinom vojnih policajaca sprovodio nekoliko zarobljenih JNA oficira radi razmjene, uhićen je u Zagrebu s ostalima, pritvoren i ispitivan. Poslije nekoliko dana oslobođen je i raspoređen na dužnost operativca u SIS-u, uz uvjet da se ne vraća u Gospić. Ante Karić ponovo je uputio pismo Tuđmanu u kojemu je tražio smjenu Oreškovića, Norca i njihovih suradnika. Kako bi utvrdio što se sve događalo u Gospiću i potom poduzeo određene radnje, predsjednik Tuđman osnovao je povjerenstvo u sastavu Zdravko Mustač, Stjepan Herceg, Smiljan Reljić i Mate Laušić. Oni su sredinom prosinca otišli u Gospić, razgovarali s Norcem i svim ključnim ljudima gospićke obrane (Orešković je već bio u Zagrebu), a zatim su o tome izvijestili predsjednika. Na sastanku su bili ministar obrane Šušak i njegov pomoćnik Josip Perković. Predsjednikov savjetnik i odvjetnik Stjepan Herceg predlagao je trenutno uhićenje i procesuiranje, i to u Rijeci gdje se desetak godina poslije vodio proces protiv Oreškovića i Norca. Šušak, Perković i Laušić držali su kako to nikako u tom trenutku nije dobro, da treba voditi računa o trenutnom stanju u Gospiću jer rat još uvijek traje, da treba pronaći neko drugo rješenje – premještanje, školovanje i sl. U Gospić odlazi i Nikola Štedul, predsjednik Hrvatskog državotvornog pokreta, kako bi svojim autoritetom omekšao stav svojih simpatizera među ključnim ljudima gospićke obrane. Manolić i njegov krug i dalje traže žurno micanje Norca iz Gospića, vrše pritisak na predsjednika Tuđmana koji na kraju popušta.

Na poziv predsjednika Tuđmana u Zagreb 9. siječnja 1992. dolaze Ante Karić, Ivan Dasović i dr. Dražen Jurković. Karić je Predsjedniku predložio da zapovjednik gospićke brigade umjesto Norca bude nazočni Jurković, ali ovaj je izjavio da nije vojnik i da se ne osjeća sposobnim za taj poziv. Ipak, Predsjednik mu je dodijelio čin pukovnika i imenovao ga zapovjednikom 118. brigade HV-a. Poslije je ekipa otišla do ministra obrane Gojka Šuška, a potom do načelnika GS OSRH generala Antona Tusa gdje je trebalo dogovoriti pojedinosti oko primopredaje dužnosti. Karić je kasnije izjavio da je za primopredaju bio određen general Josip Lucić, ali je on to odbio uz riječi: “Ne idem, tamo će biti krvi do koljena.” Lucić međutim tvrdi da mu Karić podmeće, da je on samo upozorio kako je Norac najzaslužniji za obranu Gospića i jako cijenjen među vojskom i zbog toga je iskazao svoj stav da to nije pametno raditi.

Stipetić u Gospiću – branitelji: nema smjene, sudite nam na kraju rata

Sutradan 10. siječnja 1991. u Gospić je krenuo zamjenik načelnika GS OSRH general Petar Stipetić kako bi proveo odluku predsjednika Tuđmana. S njim su išli Karić i Jurković te četvorica časnika koji su trebali biti postavljeni u zapovjedništvo brigade. Istoga dana u Gospić je upućen načelnik Uprave Vojne policije general Mate Laušić s dvama vodovima iz bojne “Zrinski” u ulozi vojne policije, jedan je vodio Željko Glasnović, a drugi Jerko Filipović. Kada je Stipetić došao do Karlobaga, njegovoj je pratnji bio onemogućen ulazak u Gospić. Po njega su došli Glasnović i Filipović, a Karić, Jurković i nesuđeni članovi stožera brigade koji su trebali zamijeniti načelnika stožera Branka Škaru, načelnika obavještajne službe Franu Tomičića i načelnika veze, ostali su u Karlobagu.

Stipetić stiže u Gospić u ozračju oštrom kao žilet – s jedne strane pripadnici 118. brigade, a s druge momci iz bojne “Zrinski”, isti oni koji su s njima u rujnu zajedno branili grad i osvajali vojarne – braća po oružju i svemu drugom! U Gospiću nisu znali tko dolazi u osiguranju, zato su se dobro pripremili, ali kad su vidjeli o kome se radi, nastalo je grljenje i ljubljenje ratnih prijatelja. Generala dočekuje zapovjednik Norac i dio zapovjedništva brigade. Poslije čitanja odluke o smjeni i postavljenju Jurkovića za zapovjednika brigade, svi su časnici iskazali svoje negodovanje takvom odlukom, a zamjenik zapovjednika Milan Čanić Bićo u ime svih je kazao: “Generale, ljudi će napustiti položaje, izgubit ćemo bez borbe ono što smo krvavo obranili. Mi na smjenu ne pristajemo, niti ju prihvaćamo, a vi nam kad rat završi, sudite.” Stipetić tako nije obavio posao zbog kojega je došao, bez ikakvih problema napustio je Gospić, a kasnije je javno iznosio različite interpretacije Norčeva ponašanja i izjava koje su, prema iskazima drugih sudionika, uglavnom netočne. Skupine iz bojne “Zrinski” u Zagreb su se vratile 16. siječnja 1992.

Časnici i vojnici 118. brigade HV-a odlučili su stati u obranu svoga zapovjednika na sve načine. Skupili su potpise potpore i odredili izaslanstvo predvođeno zapovjednikom bojne Pajom Brkljačićem koje je 14. siječnja 1992. potpise uručilo predsjedniku Tuđmanu. Istu aktivnost za Tihomira Oreškovića pokrenuo je dr. Šime Vučkov.

Norac: “Vozi za Gospić!”

Mirko Norac na poziv predsjednika Tuđmana 17. siječnja 1992. došao je u Zagreb u pratnji svojih suradnika iz brigade Frane Tomičića i Ante Samardžića. Na sastanku su bili i predlagači njegove smjene Karić i Jurković. Nakon razgovora Predsjednik je zadržao Norca, dodijelio mu čin pukovnika – prvi njegov čin – i kazao: “Norac, dodjeljujem vam čin pukovnika, ali Vam ne jamčim da ćete ostati na dužnosti u Gospiću. Sutra se javite Manoliću, tamo će se dogovoriti pojedinosti.” Na sastanku kod Manolića bili su Josip Perković, Zdravko Mustač, Mate Laušić, Ante Karić, dr. Dražen Jurković, ali i Tihomir Orešković. Kasnije je došao i ministar Šušak pa je sastanak poprimio posve drugačiji tom. O tom sastanku Frane Tomičić je napisao: “Pola državnog vrha sjedilo je s jedne strane, a nas dvojica s druge. Optužbe su bile strašne, od onih da smo planirali ubiti predsjednika Tuđmana, izvršiti vojni udar, da smo u gradu uzurpirali vlast, uveli teror, pljačku, palež, hajdučiju, paravojne skupine i milicije…”. Manolić je na kraju zakazao nastavak sastanka za sutra, a kada su Norac, Tomičić i Samardžić došli do automobila, Norac je dao kratku uputu – Vozi za Gospić!

Očekivanja Manolića i Karića nisu se ispunila pa su i dalje tražili način kako “zauzdati” Norca. Shvatili su da ministar Šušak ima sasvim drugačiji stav od njih pa su udarili i na njega. Karić ga je optužio da stoji iza pobune vojske u Gospiću kazavši da je time izvršio državni udar. On je gurao priču o planiranju atentata na Predsjednika za što je, kako je izjavio, doznao od Degoricije.

Manolićevi ljudi nisu se zadovoljili samo micanjem Oreškovića i Norca, trebalo je maknuti sve njihove glavne suradnike. Već smo pisali da je Davor Škara bio zapovjednik gospićke policije, a Miro Laco zapovjednik postrojbe specijalne policije. Kad odjednom početkom siječnja 1992. stižu nova rješenja – Škara se raspoređuje na mjesto pozornika policajca u Zadar, a Miro Laco u Split! Oni to odbijaju i vraćaju se u 118. brigadu kod Norca! Tako se plan Manolića i Karića potpuno izjalovio, uspjeli su jedino maknuti Oreškovića iz Gospića, ali nisu bili zadovolji njegovim raspoređivanjem u SIS.

(Kraj)